Najnovije istraživanje o pandemiji koronavirusa pokazuje da Hrvati najviše vjeruju obitelji i prijateljima (ali ne i susjedima), a najmanje liječnicima, medijima, Vladi i Kriznom stožeru. I zato se zaraza opet širi.
Kako smo došli do toga da više vjerujemo obitelji i prijateljima (ali ne i susjedima), nego stručnjacima i institucijama (kao i medijima)?
Rezultati istraživanja agencije MediaNet o stupnju povjerenja hrvatskih građana u izvore informiranja o pandemiji Covida-19, objavljeni ovoga vikenda, možda nisu iznenađujući, ali bi trebali biti zabrinjavajući.
Oni ukazuju na potpuni slom autoriteta i institucija u epidemiološkoj krizi koja ugrožava zdravlje, ekonomiju, normalno odvijanje života, ne samo danas, nego vjerojatno i u godinama koje slijede.
Taj slom odvija se već trideset godina. Politika je pokorila, devastirala, marginalizirala institucije, a stručnjake marginalizirala ili pretvorila u svoje manekene. No ovo danas sugerira kako su stvari opasnije nego što se misli.
Prema istraživanju provedenom na uzorku od tisuću građana, stratificiranom prema veličini županija i naselja unutar županija i reprezentativnom prema dobnim skupinama i spolu, Hrvati najviše - gotovo isključivo - vjeruju obitelji, zatim prijateljima, liječnicima, Vladi i Kriznom stožeru, a najmanje vjeruju medijima - i susjedstvu.
Što nam to govori?
Vjerujemo babi, a ne liječniku
Činjenica da najviše vjerujemo obitelji, pa i prijateljima, a najmanje susjedima, pokazuje da ne gradimo zajednicu, već se zatvaramo u svoja simbolička "ognjišta". Ne gradimo "community" gdje izmjenjujemo informacije s bližom i daljnjom okolinom, već štoviše, gradimo izrazito nepovjerenje prema susjedima.
A vjerujemo samo uskom krugu koje se okuplja oko naših "ognjišta".
Ne vjerujemo institucijama i stručnjacima, ali ne vjerujemo ni susjedima s kojima dijelimo ogradu ili haustor.
Zatim, vjerujemo onima koji su nam bliski, pa makar bili nekompetentni u vezi pandemije, širenja i zaštite od zaraze, ali ne vjerujemo stručnjacima koji su kompetentni, ali distancirani i nedostupni. U prijevodu, više vjerujemo svojoj babi, nego najboljem hrvatskom epidemiologu.
Širi se strah - i zaraza
To je pogubno, retrogradno razmišljanje, totalno u neskladu s digitalnom erom u kojoj živimo. Ali opet, to je donekle i logično jer ljudi se naprosto gube u šumi često kontradiktornih informacija i traže nekoga kome mogu bezrezervno vjerovati.
Pa makar to bila njihova baba. Samo, odakle njoj informacija?
Posljedica: najmanje povjerenja u liječnike, institucije i medije imaju stanovnici onih krajeva Hrvatske u kojima se zaraza najviše širi.
To su krajevi koji tradicionalno njeguju manju razinu povjerenja u institucije, ali i koji su proteklih desetljeća zapušteni i devastirani, ekonomski, socijalno, politički, obrazovno...
No ovo istraživanje još jednom pokazuje koliko su institucije uništene, njihov kredibilitet narušen, a građani prisiljeni da se okrenu sami sebi ili svojim najbližima.
Politika je kriva
Činjenica da je povjerenje u Nacionalni stožer Civilne zaštite toliko opalo da se više vjeruje obitelji, nego onima koji bi trebali upravljati pandemijom, samo dodatno cementira trend koji se, gotovo bez iznimke, širi desetljećima, na svim razinama i u svim institucijama.
I tome je najviše kumovala politika.
Prije samo pet mjeseci Krizni stožer bio je dragocjeni izvor informacija, ali i sigurnosti pred pandemijom o kojoj je bilo malo spoznaja, a puno straha. U međuvremenu, stožer se kompromitirao, politizirao, pretvorio u predizbornu igračku HDZ-a, njegovi članovi počeli su se ozbiljno shvaćati, doživljavati kao medijske zvijezde ili više brinuti o političkoj karijeri nego o zdravlju građana.
Ovog proljeća članovi stožera dizali su se u nebesa, dominirali su u anketama popularnosti, a liječnicima se pljeskalo s balkona, dok sada više vjerujemo svojoj babi, nego Viliju Berošu ili Alemki Markotić.
Slom sustava
I možda paradoksalno: stožer je najveće kritike doživljavao upravo od onih koji su mu najviše htjeli vjerovati, onih koji su pandemiju najozbiljnije shvaćali. Pa ih je iznevjerio.
A tradicionalno, institucijama, kao i autoritetima, još uvijek najviše vjeruju obrazovaniji građani, kao i stanovnici razvijenijih krajeva Hrvatske s usađenom kulturom povjerenja u lokalne i državne vlasti.
Zbog čega je sve ovo opasno?
Zato što se u jeku pandemije, i u očekivanju jesenskog i zimskog širenja zaraze, nalazimo u situaciji da najmanje vjerujemo onima koji bi nas kroz pandemiju trebali voditi. Onima koji donose odluke, upravljaju krizom i u konačnici spašavaju živote.
Nema suradnje
Ne vjerujemo Stožeru koji još uvijek ima neriješeno pitanje ustavnosti svog djelovanja i donošenja odluka, kao što mu nedostaje kredibiliteta za donošenje odluka u interesu svih građana, a ne određenih interesnih skupina.
Stožer bazira svoj rad na suradnji građana, na povjerenju i vjerodostojnosti, a činjenica da pandemija trenutno izmiče kontroli izravno je povezana s rezultatima ovog istraživanja.
Gdje vjerujemo najbližima koji ništa ne znaju, umjesto autoritetima s kojima se ne možemo povezati.
Danas nas taj pad povjerenja u institucije košta širenja zaraze. Do jučer nas je koštao širenja korupcije. A sutra bi nas mogao stajati raspada demokratskog sustava.
