Evo, pošto u par navrat čitam vaše terkeljenje, nisam do sada nikad pisao na ovu temu, ali eto zaista bih nešto volio reći. Vjerojatno ljudima koji žele djecu je to nešto najljepše što postoji, život im dobije smisao jer eto i nemaju nekog smisla u životu, rade, ne uzdižu se kulturno, ne čitaju, ne idu po kazalištima, muzejima, nemaju pojma o povijesti nit ih zanima, bleje u sašpunice i u toj kolotečini nešto im opako fali, život im nema smisl,a kako ga pronaći? Dijete!!!Da to im treba!!! Onda dobe dijete, misle da su najvažniji na svijetu, da se svijet vrti oko njihovog dijeteta, nemaju vremena za prijatelje, kad se i nađu siluju pričama o SVOM djetetu, zaborave da su ikad imali nekakvu temu za razgovor, jer sad imaju dijete!!! Ja sam u ranim 30im godinama i uopće me djeca ne zanimaju, ne želim ih, ne volim ih u dugogodišnjoj sam vezi ( 8 godina) , prezadovoljan sobom i nama, smisao u životu još tražim ali ne u djetetu. Gledam oko sebe prijatelje, kako postaju zatucaniji s djetetom ( većina) a opet se ugodno iznenadim kad vidim da ima i ljudi kojima je dijete najnormalnija stvar, ne mijenja njihov život u smisu razmišljanja , uzdizanja kulturnog, intelektualnog. Ne lupetaju o djeci, nisu opterečena djecom svojom ne siluju sve žive svojom djecom. Ukratko normalni ljudi! Jednostavno ovaj patetičan naslov me ubija u pojam i zvuči ko neka poremečena osoba zaljubljena u vlastito dijete i svima ima potrebu o tome pričati. Shvatite da niste napravili ništa posebno, rzmnožili ste se, ko milijarde ljudi kroz povijest!!! Niste posebni zbog toga, obični ste. Zašto prestat živjet i počet živjet iusključivo za dijete? koji je to mentalni sklop? Ne mogu shvatit, ali što je bitnije, ni ne želim!