Čini se da Hrvatska mjesečari prema nedjeljnim predsjedničkim izborima i da će Zoran Milanović lagano, s rukama u džepovima, ušetati u drugi mandat, pored konkurencije koja je mlitava, neartikulirana, nekarizmatična, često samodopadna, ponekad i komična.

No je li Milanović zaslužio taj drugi mandat? Je li bio dobar predsjednik Republike? Je li Hrvatska bila bolja zemlja s njim na čelu države?

Pokušat ćemo napraviti pregled Milanovićeva mandata, označiti ključna mjesta, ocijeniti njegove poteze, kao i posljedice tih poteza.

1. 

Zoran Milanović vratio se iz političke mirovine nakon propale poslovne karijere kako bi profitirao od HDZ-ova dolaska na vlast i detronizirao tada već izgubljenu i izmučenu Kolindu Grabar Kitarović s Pantovčaka. Kao i mnogo puta do tada, Hrvatska je željela predsjednika koji će biti lider oporbe. Birači su zbog toga bili spremni začepiti nos i oprostiti Milanoviću dva uzastopna poraza na parlamentarnim izborima, neuspješan premijerski mandat i neslavan odlazak sa čela SDP-a nakon što je birače ljevice nazvao "nježnim biljkama kojima smeta svaka teža riječ". Svoj zloglasni karakter pretvorio je u izborni slogan, predstavio se kao zreliji i mudriji čovjek, spustio tenzije i dobio izbore. Kao što ih obično dobiva kad se bori za sebe.

2.

Predsjedničku dužnost preuzeo je na pomalo bizarnoj inauguraciji na Pantovčaku na kojoj je Josipa Lisac masakrirala himnu, Milanović prisegnuo samog sebe, a u publici naslagao većinu HDZ-ovaca, ali ne i tadašnjeg lidera oporbe i predsjednika SDP-a Davora Bernardića. Bila je to najava onoga što će se dogoditi na parlamentarnim izborima 2020. godine.

3. 

Prve simpatije svojih birača Milanović je zaradioo prilikom onog slavnog odlaska na komemoraciju Okučane gdje je poručio da bi spomen-ploču s HOS-ovim simbolima "trebalo skinuti i negdje baciti", što nije samo otvorilo diskusiju o tome zašto Milanovićeva vlada u četiri godine mandata nije zabranila HOS-ovo ustaškog znakovlje, već je i označilo početak kasnijeg Milanovićeva okretanja prema desnici.

4.

Skromna i samozatajna inauguracija nagovijestila je Milanovićevu sklonost da se kao novoizabrani predsjednik države uglavnom drži po strani, u skladu s ustavnim ovlastima, ali i vlastitom reputacijom još iz premijerskih vremena. No prekretnica je bila afera u Slovenskoj, gdje je Uskok uhvatio Milanovića u druženju s osumnjičenim poduzetnikom Krešom Petekom i kasnije uhićenim šefom Janafa Draganom Kovačevićem. Nagađalo se da je meta akcije bio i sam Milanović, odnosno da je od Peteka navodno dobio novac za svoju kampanju, što je predsjednika natjeralo da "izađe i bori se". 

5.

U pandemiji Milanović se prometnuo u žestokog borca protiv Vlade i premijera Andreja Plenkovića, ali s pozicija koje su zbunjivale njegove sljedbenike i birače. Izjavama kako je korona "karijes", da ne treba tjerati ljude da nose maske, kao i da na Pantovčaku neće testirati posjetitelje i djelatnike Ureda predsjednika, postavio se na čelo populističkog, antivakserskog, antisistemskog pokreta kojeg je, u izostanku Živog zida, tada vodio oporbeni Most. Milanović je u to vrijeme prepoznao potencijal desetina tisuća ljudi koji su tragali za novim populističkim vođom i on im je rado izašao u susret. Sve dok ga nisu uhvatili kako krši pademijske mjere odlaskom po "ostatke hrane" u famozni klub s brojačem novca na šanku.

6.

Jedan od najvećih uspjeha - ako ne i jedini - Milanovićeva prvog mandata bilo je imenovanje Radovana Dobronića za predsjednika Vrhovnog suda. No i to je došlo tek nakon što je u tvrdoglavom kršenju procedure potrošio, po mišljenju mnogih, još bolju kandidatkinju Zlatu Đurđević. Dobronić je trebao biti glogov kolac u tijelo - ako ne u srce - hrvatskog pravosuđa, velikim dijelom oblikovanog i kontroliranog od strane HDZ-a.

7. 

Parlamentarni izbori 2020. godine bili su prvi test Milanovićeva utjecaja na oporbene birače i test sposobnosti šefa države da, u skladu s prethodnom tradicijom Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović, dovede svoju opciju na vlast. A Milanović nije uopće izašao na izbore. Navodno nije želio da ga se pita za koga je glasao i kasnije optužuje za političku pristranost. Pa su i oporbeni birači ponukani njegovim primjerom ostali kod kuće, Plenković osvojio drugi mandat, a Milanovićevi ljudi u SDP-u napokon srušili Bernardića sa čela stranke. Četiri godine kasnije, taj "nepristrani" Milanović progurao se u ulogu premijerskog kandidata SDP-a.

8. 

U nastavku mandata Milanović je krenuo u žestoki obračun s Andrejom Plenkovićem, nastavio izmjenjivati optužbe i uvrede, kritizirati premijera i uglavnom uzurpirati poziciciju neformalnog lidera opozicije. Međutim, Milanović te udare nije lansirao s pozicije lidera ljevice, nego s pozicija HDZ-ove i druge desnice. Nazivao je Plenkovića "udbaškim gojencem", usput se obračunavao i s nekim kritičarima s liberalne ljevice, što ga je lansiralo ravno na naslovnicu zloglasnog Hrvatskog tjednika. Obezglavljena desnica tako je dobila svog neformalnog vođu, a Plenković protivnika kojeg je kasnije optuživao da je inspirirao atentatora na Banske dvore, kao i onoga na kome je gradio reputaciju u javnosti, homogenizirao stranku i okupljao koalicijske partnere.

9.

Milanović je otvorio i ratove, sada već slavne, s ministrom obrane Marijom Banožićem, a kasnije i šefom diplomacije Gordanom Grlićem Radmanom... I s malo kojim drugim ministrom. Uglavnom s onima koji su mu stali na žulj, ušli u sektor, taknuli u njega i njegove ljude (poput brigadira Elvisa Burčula). Dok je kroz HDZ-ovu vladu tutnjao korupcijski uragan, Milanović se nije previše gurao u prve redove kako bi kritizirao korumpirane ministre. Štoviše, nakon pravomoćne presude protiv HDZ-a novinarima je izjavio kako "nikada neće od njega čuti da HDZ naziva zločinačkom organizacijom".

10. 

Sve grubljim i sve slikovitijim obračunima s premijerom Plenkovićem, koji su tako radovali njegove birače i olakšavali dušu napaćenom narodu, Milanović je uzurpirao ulogu lidera oporbe, čime je zapravo zasjenio oporbene lidere i stranke. Oni nisu samo pali u drugi plan i postali tek mali pioniri koji se šlepaju uz predsjednika države, već su postali taoci Milanovićeve politike, naročito u glasanju o pomoći Ukrajini. Na koncu, Milanović je doslovno izgurao Peđu Grbina iz kampanje 2024. godine, razbio koaliciju SDP-a i Možemo! i nametnuo se kao premijerski kandidat.

11.

Bio je to, službeno, protuustavni potez, bio je to, neslužbeno, nedozvoljen potez kojim se kršio princip podjele vlasti i poništavala uloga predsjednika kao nestranačke osobe i ustavnog kontrolora Vlade, ali bio je to navodno hrabar potez. Svejedno, Milanović nije bio dovoljno hrabar da podnese ostavku i baci sve karte na rušenje Plenkovića, već je oportunistički podvio rep, prihvatio odluku Ustavnog suda i sačuvao trenutnu sigurnost Pantovčaka i očekivanog drugog mandata. Rezultat? SDP je ostao na istom broju saborskih mandata, a Plenković je ostao na vlasti. I to s Domovinskim pokretom kojega je Milanović gurao u krilo SDP-u.

12.

Rat u Ukrajini razotkrio je Milanovića kao ruskog advokata, ako već ne izravnog saveznika. Kritizirao je "korumpiranu" Ukrajinu, ali ne i korumpiranu Rusiju, optuživao Ameriku da je izazvala rat, bavio se ukrajinskim nacistima, ali ne i ruskim zločinima, tvrdio kako "Rusija ne smije izgubiti rat", ali ne i kako ga ne smije izgubiti Ukrajina. Osvajao je naslovnice kremaljskih medija, komplotirao s Putinovim pionirima Viktorom Orbanom, razbijačem Europske unije, i Miloradom Dodikom, razbijačem Bosne i Hercegovine, pa preko saborske oporbe blokirao oblike pomoći Ukrajini. Histerično je blokirao ulazak Finske i Švedske u NATO savez. Sve to uspio je prodati pod egidu "otpora Plenkoviću i HDZ-u" i za to dobio podršku oporbe i dijela javnosti.

13.

Svojim biračima Milanović se zamjerio relativiziranjem slučaja Aleksandre Zec, negiranjem genocida u Srebrenici, izražavanjem poštovanja prema samoubojstvu Slobodana Praljka, odbacivanjem haške presude za ratni zločin Milivoju Petkoviću. Još gore, Milanović je žene nazivao "samodopasnim narikačama i političkim priležnicama", rugao se slučajevima nasilja nad ženama kroz slučajeve holivudskih glumica i općenito, šutke promatrao borbu za ženske slobode i prava. I da, huškao je protiv migranata i stranih radnika. I da, autao je HDZ-ova ministra Ivana Habijana, kao da je to nešto posve normalno.

14. 

S pozicije lidera suverenističke, nacionalističke, proruske, antisistemske, populističke desnice Milanović je postojano kritizirao Europsku uniju i svodio je isključivo na hrvatsku "kasicu prasicu", čime je politički udarao kontru "briselskom ćati" Andreju Plenkoviću. Također, pokazivao je otpor NATO savezu, a u kampanju ušao s parolom da "hrvatski vojnik neće voditi tuđe ratove", premda je svima janso da je mislio samo na onaj ukrajinski.

15.

Konačno, kad se podvuče crta ispod Milanovićevih obračuna s Vladom i ministrima, a kasnije i s Ivanom Turudićem koji ga je isprovocirao da se direktno uključi u parlamentarne izbore, prevladava dojam da je predsjednik vodio bitke za sebe i svoje, a manje za građane, birače, društvo, za institucije, Ustav i zakone. Odlasci s komemoracija i HOS-ova znamenja bili su motivirani uvjerenjem da su to provokacije protiv njega osobno. Na parlamentarne izbore uključio se iz straha od Turudića i što bi mogao učiniti na čelu DORH-a. Ustavni sud je prezirao jer ga je ovaj kritizirao i ometao. A ministre je ganjao kad su mu postali smetnja. Kao što je kritičare, protivnike, novinare, oporbenjake, zastrašivao sve dok ih nije pokorio ili utišao.

16.

No birači su očito, barem sudeći po anketama, spremni sve mu oprostiti. Za mnoge, postao je nedodirljiv i nepogrešiv, poput Franje Tuđmana liberalne ljevice. Svaka riječ tumači se na svoj način, svaka afera se zakapa, greška oprašta, a potezi opravdavaju. Milanovića se doživljava kao jedinu branu premoći HDZ-a. Kao jedinu garanciju zaštite institucija i demokracije, Ustava i zakona. Koje je taj isti Milanović kršio ili izbjegavao, gazio ili ponižavao. HDZ je pod Milanovićem osvojio treći uzastopni mandat, demokratski standardi su u padu, sloboda medija je ugrožena, institucije pokorene. A predsjednik države birao je mjesto, vrijeme i povod da se aktivira i angažira. Jer on se uvijek najviše borio samo za sebe, baš kako će to biti i ove nedjelje.

17.

Je li Hrvatska pod Milanovićem postala bolja država? To je pitanje koje trebaju postaviti svi njegovi birači, naročito oni koji su prije pet godina začepili nos i pali na Milanovićeve rock parole. Je li branio vrijednosti liberalne demokracije? Je li promovirao liberalnu ljevicu? Je li osnažio demokratske mehanizme, motivirao društvo i koje dijelove tog društva je zapravo najviše motivirao? Ili je ustvari osnažio Plenkovića koji u Milanoviću vidi savršenog protivnika koji će mu pomoći da kontrolira stranku i mobilizira birače, kao i da se predstavi kao uglađeni, pristojni, prozapadni, europski političar?

18.

Milanović će gotovo sigurno pobijediti na predsjedničkim izborima i tako srušiti kletvu jednomandatnih predsjednika u zadnja dva mandata. A pobijedit će upravo zato što je HDZ uspio pobijediti na parlamentarnim izborima. Građani šefa države doživljavaju kao protutežu Vladi i to je bio Milanovićev najveći adut. Pobjeda Plenkovića garantira negovu pobjedu. Istodobno, u proteklih pet godina osigurao se na ljevici, kroz instaliranje svojih ljudi u SDP-u, i dodvoravao populističkoj, antisistemskoj desnici, antiplenkovićevom dijelu HDZ-a, ostacima Živog zida, Mostovcima i DP-ovcima. Sve što njegova konkurencija govori, on je već rekao. A za sve što ga konkurencija - samo Dragan Primorac i Andrej Plenković  - optužuje, njegovi birači automatski će mu oprostiti. Jer dolazi od HDZ-a. 

19. 

Zoran Milanović, ako se ne dogodi čudo, ponovit će uspjeh Stipe Mesića i ostati na Pantovčaku i u drugom mandatu. Pitanje je samo hoće li se, poput Mesića, uspavati nakon što zaključi da se više ne mora za sebe boriti ili će pak iskoristiti mandat da, bez opterećenja, radi na spašavanju Hrvatske i rušenju HDZ-a? 

I treba li Milanović biti nagrađen na izborima ili kažnjen?