Zapali smo u duševnu pustoš: Loše nam je zato jer smo loši

Znam i da nas smeta stanje u državi, male plaće, iseljavanja, vodstva bez glave i repa, strepnja za budućnost… Mogla bih nabrajati do sutra, lista seže otprilike odavde pa do neba… Sve znam i ništa ne poričem, dajem svima pravo na loše dane, tjedne, pa i mjesece, zalomi se i dogodi svakome od nas. Ali i dalje odgovorno tvrdim kako nam je nerijetko loše jer smo mi loši. Dio odgovornosti na polju životnog zadovoljstva, i to velik dio, je ipak u našim rukama.

Ja sam jedna od onih osoba koja u trgovine ulazi s osmijehom od uha do uha i pri odlasku viče „ugodan dan“. Može mi dan biti i najgori na svijetu, ja ću izvadit osmijeh broj tri iz kolekcije pri svakoj usputnoj komunikaciji s ljudima. Niti su oni krivi za moj loš dan, niti će moj dan biti bolji ako im serviram svoju bezvoljnost ili nadrkanost. Poražavajuća je činjenica koliko često to moje „ugodan dan“ šokira osobu s druge strane. Gledam im lica kako prelaze iz početnog stanja šoka na potpuno oduševljenje, razvuče se osmijeh od uha do uha i ono iskreno, najiskrenije „hvala, također“. Gledam stalno taj isti igrokaz po blagajnama i šalterima, i mislim se – pa dobro, što vam drugi ljudi kažu na odlasku kad vas je moja elementarna ljubaznost toliko iznenadila. Tuku li vas? Pljucaju li vas? Spominju li vam užu i širu rodbinu ili pak bez riječi odu? Koja je od tih opcija u pitanju?

Ne prođe puno vremena, a svemir mi k’o da je čuo servira odgovor na pitanja koja su mi se u glavi izvrtjela. Malo, malo, pa na vlastitoj koži osjetim kako su ljudi jedni prema drugima toliko grozni da svaka zraka topline i ljubaznosti zaista dođe kao šokantna promjena. Ljudi su grozni prema ljudima, prema susjedima, tetama u dućanu, tetama za šalterima, ljudima u prometu, prema starijima, prema mlađima, prema poznatima i nepoznatima… Ne biraju ni sredstva, ni vrijeme, ni mjesto za svoje prosipanje neljubaznosti i potpuni izostanak dobre volje. Čak i kad ta dobra volja podrazumijeva tek prešutjeti nešto, niti malim prstom pomaknuti. „Duševna pustoš“ – tako zovem stanje u koje smo kao ljudi zapali. Stanje u kojem nas nije briga za druge ljude, za njihove situacije, za njihove dane niti njihove živote.

Jednu crticu iz kategorije duševne pustoši sam jutros imala priliku doživjeti na parkingu. Sestra mi je otišla na put i ostavila ispred moje zgrade auto. Kako su parkirna mjesta na dijelu parkinga moje zgrade stopostotno popunjena, iskoristila sam priliku tri dana parkirati na drugom dijelu parkinga, dijelu od susjedne zgrade, znajući iz iskustva kako se njihov parking koristi malo ili nimalo, te je prazan i inače, a sad u doba godišnjih odmora pogotovo. Treći dan moje apsolutne bahatosti i krađe vazda slobodnog parkirnog mjesta dolazim s posla (na uobičajeno pusti, štoviše i travom obrasli nekorišteni parking) da bi me Ona dočekala na balkonu s naredbom da se maknem na dio parkinga koji pripada mojoj zgradi. I makla sam se. Bez riječi i u potpunom šoku. Jer nemam osnove za nešto joj reći… Mogla sam ju eventualno upitati je li joj sada nakon ove sačekuše dan potpuniji a život ljepši i hoće li sad biti zadovoljnija svojim odrazom u ogledalu… Ali sam i to prešutjela, još jednom potpuno poražena beznađem u koje smo zapali.

Loše nam je i loši smo, a sve što nam treba da nam svima bude malo ljepše je doza topline, suosjećanja, razumijevanja, doza susretljivosti začinjena kojim osmijehom…

I to je cijela filozofija. Neće naša toplina i nasmijanost mijenjati svijet u globalu, ali će promijeniti taj jedan trenutak u našem danu i danu osobe s druge strane. I baš to može biti onaj trenutak zbog kojeg ćemo na kraju dana reći „e, ovo je baš bio dobar dan“.

A dobar dan po dobar dan vodi i do dobrog života. Ili barem boljeg od ovoga kakav je. U svakom slučaju boljeg od života u kojem uz sve brige koje on sam po sebi nosi, mi stvaramo sebi i drugima i nove. Boljeg od života u kojem vodimo bitke koje ne bi trebale ni postojati. Boljeg od života u kojem se itekako limitirani trenuci troše na besmislene stvari.

Uvijek govorim kako je život jedan i kako ga treba trošiti promišljeno i sa srcem. Da ih je i sto, i dalje bih dobro promislila hoću li jutro provesti uživajući u nečemu što volim ili čekajući na balkonu da nekome pokvarim dan.

– „Zatrebat’ će njoj kad-tad malo šećera.“ – kaže mi prijatelj na priču sa susjedom i parkingom.

– „Hoće, i ja ću joj ga dati, jer sam bolja osoba od nje.“ – odgovaram mu ja.

Nabaci osmijeh i budi bolji.

Toliko nas malo dijeli od boljeg svijeta.

Fotografija: irma.jpg