'Zamjerali su mi što sam dao šansu Ćamili, a Europa bi sada trebala poludjeti za Hrvaticama'

Kada je Hrvatska zadnji put bila faktor u ženskom rukometu, izbornik je bio Vladimir Canjuga (60). Završili smo pod profesorom sedmi na svijetu 2011., našem zadnjem SP-u, sedmi na Olimpijskim igrama godinu kasnije. U Brazilu nismo realno mogli s Norveškom, iz Londona i dalje peku ozljede Andree Penezić i Mirande Tatari u četvrtfinalu protiv Španjolske. Možda je ta generacija trebala napraviti ono što je ova, ali ako smo to morali proći da bismo dočekali Dansku...

POGLEDAJTE VIDEO: Slavlje Hrvatica

Pokretanje videa...

01:01

Hrvatice u polufinalu Eura | Video: Hrvatski rukometni savez

- Ovo je veličanstven uspjeh. Dajbože da djevojke uđu u finale i osvoje, no već je sada ovo najveći uspjeh ženskog rukometa. Izborili smo i plasman na Svjetsko prvenstvo za koje već godinama nismo prošli kvalifikacije, a sada ćemo imati opet šansu za OI. Ove su cure spremne za to, ginu jedna za drugu, a i taj dnevni boravak koji su si napravile stvorio je kemiju koja je važna. Sreća pa su mediji u zadnjih deset godina otišli naprijed, pa imamo društvene mreže i cijela Hrvatska bruji o ovom uspjehu - javio nam se bivši izbornik iz Varaždina gdje je već šestu godinu u lijepoj priči s Kokom, u kojoj se svake godine čini kao da kreće ispočetka, ali profesor se ne da.

Koga uopće izdvojiti u hrvatskoj priči?

- Izdvojio bih posebno Teu Pijević, ona me najviše iznenadila. Da se Ivana Kapitanović nije ozlijedila, koja je proglašena i našom najboljom rukometašicom, ona vjerojatno ne bi ni branila. Ili ne bi imala ovakvu minutažu. Ali moram reći da je naš izbornik Šoštarić jedan od najboljih europskih trenera, "kuhan i pečen", što se kaže. Uspio je složiti tri obrane i ovisno o protivniku to sjajno kombinira. Kad tu dodamo Krsnik, Debelić, Mičijević, pa Larissu Kalaus, imamo igračice koje igraju u oba pravca. U moje vrijeme imali smo dvije-tri vrhunske napadačice koje nisu možda bile tako vrhunske u obrani, pa smo morali mijenjati obrana-napad. Na taj način nijedna ekipa, a sve trče, ne mogu nam zabijati lagane golove. Pokazali smo da nam ne nedostaje ni ljevak jer u današnjem se rukometu i bez njega može. Uzmimo samo za primjer što je Francuska napravila s Fernandezom na desnom vanjskom, pa i jedan Hansen je tamo igrao za Dansku samo zbog ekipe. Mi imamo Krsnik, Blažević, Kalaus, Posavec, sve su se rotirale na sredini i desno. 

U ovoj reprezentaciji iz Canjugine generacije ostala je samo kapetanica Keti Ježić koju je uveo za SP 2011. Na našem Euru 2014., na kojem nismo prošli ni skupinu, prvu je šansu, pak, dobila Mičijević.

- Prigovarala mi je publika i struka za taj potez jer na prvu je bila nespretna, što je bilo očekivano za visoku curu s 20 godina. Ali kad nam se odmah u prvoj utakmici ozlijedila Tatari, odlučio sam pomaknuti Penezić na sredinu, a Ćamilu gurnuti lijevo. Neću reći da sam bio pametan, ali Ćamila je tada obećavala visinom, igrala je u Zametu. Sada je opasnost za svaku obranu, strašno jaka jedan na jedan u kontaktu, može zabiti izvana i izvrsno surađuje s crtom s Debelić i Ježić. Ona je bila i u juniorskoj reprezentaciji, a oko tog godišta (94. - 96.) sada se vrti ova reprezentacija, od sestara Kalaus, Posavec, Blažević, Debelić, Milosavljević, mojih Dežić i Domjan iz Koke. One su dugo na okupu. Vidimo da su uspjele prisiliti i HRT da ih prenosi, a nije korektno da to bude tek kada ženski rukomet uđe u borbu za medalje. 

Rekla je Andrea Penezić da je za tu borbu njenoj generaciji nedostajalo zajedništvo poput ovog kakvo imaju Šoštarićeve djevojke.

POGLEDAJTE SLAVLJE NAŠIH POLUFINALISTICA: 

- Pročitao sam to kod vas. Ja sam bio pet godina, jezgru sam naslijedio od Zovka i mogu reći da ta reprezentacija nije možda imala taj duh, nisu toliko bile zajedno van terena. Cure u Danskoj sad, zapravo, i nemaju drugu opciju jer su u izolaciji. Vidimo taj dnevni boravak, Ćamila ima zabavni show, nema izdvajanja. U moje vrijeme glave su bile drugačije, bili smo u Londonu gdje su oko tebe svi najveći sportaši svijeta. Tamo nam se dogodilo to s Penezić i Tatari nakon što smo u skupini dobili i Rusiju s Trefilovim i Crnu Goru koja je kasnije uzela srebro, a tad mi nismo imali situaciju da ih možemo zamijeniti. Sada, pak, ako ne krene jednoj, uđe druga, nema problema. Treba imati i sreće, poklopiti se izvanredan turnir golmana. Meni se zamjeralo što smo izgubili i od Nizozemske, a ona je nakon toga stalno u završnicama. Rekla je i Klaudija Bubalo da je i njena generacija bila moćna, pa nikad nisu otišle do završnice. 

Savjetujete li možda izbornika?

- Čujemo se porukama, čestitam mu. Znam kako je to dok sam bio izbornik, mnogi se javljaju i remeti ti mir. Kad su igrale nedavno njegova Lokomotiva i moja Koka prije početka priprema, razgovarali smo o svemu. Bio je razočaran zbog toga što je ostao bez igračica Podravke zbog korona virusa, ozlijeđenih Kapitanović i Dežić. Mi nemamo superzvijezda koje igraju za basnoslovne novce, to su sve studentice, djevojke koje su pred završetkom fakulteta. To za što one igraju u Hrvatskoj, nije usporedivo s inozemstvom, osim Podravke, i zato je ovaj rezultat još senzacionalniji. Pa ja u Koki nemam profesionalku, sve su studentice ili srednjoškolke. U Mađarskoj i Rumunjskoj prosječne igračice igraju za 3000 eura naviše, a naše za neki iznos stipendije od kojeg se ne može živjeti. Međutim, imamo osam igračica iz Lokomotive, četiri su igrale prije u Lokomotivi i zato su prava klapa. Oduševio me i Per Johansson, Šveđanin, bivši izbornik Crne Gore izjavom da su najveće iznenađenje u povijesti europskih prvenstava. To daje težinu više. Ovo baš izgleda poput Portugala 2003.

Kada su svijet i Europa poludjeli za Balićem, Lackovićem, Metličićem. Sada bi Europa trebala za Hrvaticama.

- Da, vjerojatno će se to početi mijenjati. Cure imaju vremena pred sobom i otvaraju im se vrata velikih klubova. Evo, Penezić, koja je možda naša najbolja rukometašica u povijesti, i dalje s 35 godina igra kvalitetno. Dajbože da na SP-u izbore Olimpijske igre, tad će postati velike zvijezde i potpisat će velike ugovore.

Ako bismo gledali ugovore, protiv Francuske nemamo šanse.

- Ma jedan mađarski klub, a ne pričam tu o Gyoru, Ferencvarosu, Siofoku, pa rumunjskom CSM-u, ima veći proračun od naše cijele lige! I mi dobijemo tu Mađarsku, Rumunjsku, da ne govorim i za Njemačku. Jedino Nizozemska nema tako jaku ligu i njene igračice sve igraju vani. Znamo što je Francuska u muškom rukometu, žene vodi Krumbholz već deset godina uz malu pauzu. Kad smo igrali kvalifikacije za SP- u Srbiji 2013. protiv njih, on je bio na klupi. Tamo smo odigrali neriješeno, pa izgubili u Umagu. Čovjek je izuzetno iskusan i veseli me što će to biti sudar dvije trenerske legende.

A na terenu?

- Bit će nama teško napadati, ali bit će i njima. Gledao sam ih protiv Rusije, strašna utakmica. Te su njihove - sad moram paziti što ću reći - tamnopute djevojke fantastične motorički, vižljaste. Odlične su u igri 1 na 1, s pivotima. Ljevakinja Lacrabere godinama je tu, tri vrhunske golmanice Darleux, Leynaud i Glauser, a onda još Krumbholz svaki turnir izvuče dvije-tri nove igračice. Ako i ne prođemo, imamo još jednu šansu za medalju - završio je profesor Canjuga.

Iako, bolje bi bilo odmah iskoristiti prvu šansu...