Žalosno: Brončane djevojke u klubovima igraju tek za 'sitniš'

Rikke Poulsen, Lotte Grigel i Lærke Møller igraju za 80.000 eura na godinu, Sandra Toft, Line Jørgensen i Stine Jørgensen za 95.000, a Louise Burgaard ima okruglih 100.000 eura. Većina hrvatskih rukometašica igra za 500 eura na mjesec.

Pokretanje videa...

02:00

Hrvatice slave povijesnu broncu | Video: Hrvatski rukometni savez

Ako dosad niste shvatili kakvu su reprezentaciju pobijedile naše djevojke, onda će vam novac najbolje otvoriti oči. Dok jedne uživaju u blagostanju i, što se tiče financija, gotovo nogometnim uvjetima, u kojima se mogu posvetiti isključivo rukometu, u Hrvatskoj je kaos.

- Znam dosta djevojaka koje su bile u mojoj generaciji, ali su morale odustati od rukometa jer nisu mogle od toga živjeti. S druge strane, nisu mogle paralelno studirati i trenirati. Neke djevojke su imale posao, pa nisu stigle trenirati - otkrila je Ćamila Mičijević.

Brutalna istina je da je u Hrvatskoj samo jedan profesionalni klub, Podravka, što znači da od rukometa u Hrvatskoj živi desetak igračica. Sve ostale su amaterke, neke igraju za 500 eura i besplatnu opremu, u što ulaze tenisice i trenirke.

- Mi smo bili jedina reprezentacija na Europskom prvenstvu koja nije imala sve profesionalne igračice - rekao je hrvatski izbornik Nenad Šoštarić, tvorac čuda.

Neke igračice, kao, primjerice Josipa Mamić, nakon Eura čeka vrlo teška situacija. Josipa igra za Bjelovar, čije su igračice u štrajku jer im, kako doznajemo, kasni plaća već šest mjeseci. A u takvim uvjetima nemoguće je koncentrirati se isključivo na rukomet. I sad kad usporedite te dvije reprezentacije, uvjete i sve ostalo, shvatit ćete kakav su uspjeh ostvarile naše djevojke. Uostalom, situaciju je najbolje opisao upravo Šoštarić.

- Dankinje zarađuju deset puta više u eurima nego moje cure u kunama. To vam je istina. Naše djevojke igraju i studiraju, završavaju fakultete i volio bih da jednog dana budu uzori nekim mlađim curama da počnu igrati rukomet - završio je hrvatski izbornik.

Svaki hrvatski uspjeh tim je više vrijedan ako se iz njega nešto nauči, ako se stvari pomaknu s mrtve točke. U suprotnom, sve će pasti u zaborav, ostati će samo tapšanje po ramenu. Ili, kako je simpatično rekla Josipa Mamić.

-  Baš smo se šalile da sad kad se vratimo u Hrvatsku na utakmicama će nas gledati deset istih ljudi, ne više. To je onih deset ljudi koje znamo napamet - našalila se Josipa.

Nadamo se da će to i ostati samo šala i da će cure svojim vrijednim trudom i radom pokrenuti stvari na bolje. Uostalom, na gore ni ne mogu. Kad ste na dnu, a Hrvatska je, što se tiče ulaganja u rukomet, na samom dnu, možete u samo jednom smjeru, gore...