Mene zanima jedna vrlo jednostavna stvar. Kako smo mi, kao nacija, uspjeli obraniti državu od srpskog agresora? Sklon sam vjerovanju da su je oslobodili Bugari ili Peruanci. Gdje je nestao inat, hrabrost, junaštvo Hrvata? Gdje je taj silni ponos, uzvici ''zovi, samo zovi'', udaranje o junačka prsa? Danas vidim samo jadne pičkice koje se boje jednog malog virusa iz porodice ''korona'' s kojim živimo tisućama godina. Vidim pekmez mimoze koje bi se potukle zbog maski, ali ne zbog brige za nekoga drugoga, nego zbog brige za svoju guzicu. Vidim susjeda koji je spreman susjeda prebiti na mrtvo ime, zbog maske. Jesmo li spali na čopor majmuna koji se kolje zbog drveta prezrele smokve, koji ubija svoje mladunce, kao znak osvete? Zar smo spali na to da nas ljudi koji prolaze mrtvi hladni kraj ranjenog policajca uče kako se treba ponašati? Jesmo li zaista postali gori od svake životinjske vrste? Jesmo li toliko psihički nestabilni da ne vidimo da se političari goste, piju, žderu, zabavljaju se po klubovima, a vama nameću ''lockout''. Grizete nokte u mračnim sobama, ubijeni panikom, dok se oni dave kavijarom, skupim vinima, dok dovlače dopičnjake i orgijaju s njima, dok im prostitutke plešu u krilu? Jesmo li sposobni preuzeti odgovornost za svoju djecu i unuke ili ćemo i dalje čitati po grupama na Facebooku: ''Kaj je susjedi, a gdje su maske?''. Podijelili su nas na one s maskama i one bez.