Nije mi rođendan uopće pao na pamet. Bilo je svakakvih razmišljanja, cijeli život mi je prošao kroz glavu, rekao je Slavko Martinčević (51). Suborcima je rekao tek kasnije
NISU ZNALI ŠTO IH ČEKA
'Za svoj rođendan 4. kolovoza '95 bio sam u Oluji. Teško mi je što su suborci ginuli na taj dan'
Na moj rođendan, 4. kolovoza, ujutro smo krenuli. Nije mi rođendan uopće pao na pamet. Bilo je svakakvih razmišljanja, cijeli život mi je prošao kroz glavu, rekao je Slavko Martinčević (51).
POGLEDAJTE VIDEO: [SLAVIM ROĐENDAN NA DAN OLUJE]
Pokretanje videa...
04:06
Kad je 4. 8. 1995. počela vojno-redarstvena operacija Oluja, bio je u 7. gardijskoj brigadi.
- Bili smo na položajima poslije Grahova. Navečer, bilo je oko 18 sati, došla je zapovijed da se zapovjednici vodova jave u zapovjedno mjesto. Navečer oko 21 sat doznali smo da idemo u Oluju. I to je bilo to, to je bio taj šok. Te noći, nekome teškoj, nekome lakoj, bilo je emocija. I dan danas su takve emocije. Te noći nismo spavali. Većina nas, mislim. U pet sati smo krenuli. Mene i još jednog prijatelja zapovjednik voda poslao je naprijed. Mi smo išli kao izvidnica dok nismo došli do neprijateljske linije. Mislim da je bilo negdje deset sati, došli smo do njihovih položaja i onda je počela pucačina do 12 sati. Tu je poginuo Zvonko Simon i jedan, zvali smo ga Splićo, iz prvog voda - prisjeća se Martinčević vrlo emotivno tijeka akcije.
DVIJE NOĆI NISU SPAVALI
Kaže da njegovi suborci uglavnom nisu znali da mu je rođendan. Rekao im je tek kasnije, nakon što mu je poginuo suborac Splićo. On je bio rođen 5. kolovoza, a poginuo je na prvi dan akcije 4. kolovoza.
- Nakon što smo probili liniju, oni su se povukli. Mi smo krenuli za njima... Onda su avionima spaljivali cijelo ono brdo gdje su bili njihovi položaji. Taj dan smo mi prošli na Crvenu zemlju i tamo smo ostali prenoćiti. Dok ujutro nije došla zapovijed da idemo za Knin. Te noći na Crvenoj zemlji isto nismo spavali. Nismo znali što nas čeka u gradu, kakva će biti reakcija, koliko ih ima. Odahnuli smo kad smo ušli u Knin. Mi smo došli na prvom tenku, ušli smo u Knin negdje oko pola deset, deset sati. Bila nam je zapovijed zauzeti policijsku postaju, ali nakon što smo došli do nje, morali smo krenuti do UNPROFOR-a Ondje je bilo i neko skladište municije. Tamo smo stali. Onda smo se mogli napokon opustiti - priča Martinčević te dodaje da je poslije bilo još granatiranja, pucnjave, ali neprijateljske snage već su bježale, povlačile se.
BILO JE PUNO STRAHA PA VESELJA
- Bilo je mnogo civila, koje smo trebali pokupiti i ispratiti do UNPROFOR-a. Već drugi dan je došla i policija pa su oni preuzeli. Mi smo ostali čuvati skladište municije tri-četiri dana u gradu i onda smo otišli prema Varaždinu. Bilo je puno straha, a poslije je bilo puno emocija, veselja i svega, preživjeti to je... To se samo jednom dogodi i nikad više. I ne želim da se nikome dogodi tako - kazao je.
Obrani Hrvatske priključio se 1991. Prvo je bio u 104. brigadi, a poslije je prešao u 7. gardijsku brigadu.
- Bili smo mobilizirani u 104. u Pakracu, Lipiku, i to tri puta. U siječnju, ožujku i svibnju 1992. Bio sam u Pakracu, Bosanskom Grahovu, zadarskom zaleđu, po cijeloj Dinari, prije nego što smo išli na Knin - prisjetio se Martinčević bojišta koja je tijekom rata prošao.
Nakon rata ostao je u Hrvatskoj vojsci do 2016. godine.
- Otišao sam u penziju prije četiri godine. Bili smo prvo ovdje u Varaždinu, onda sam bio u Zagrebu, u počasnoj zaštitnoj bojni. Tu sam radio godinu dana, zatim su me prebacili u Petrinju, dolje sam radio isto jedno godinu, godinu i pol. Bližila mi se mirovina, a onda su me poslali iz Petrinje u Gospić. To mi je najteže palo - kaže Slavko, koji se u mirovini ne bavi ničim posebno.
- Malo ribolov, sport sam ostavio jer sam bolestan, i tako. Vrijeme prolazi, djeca... Imam troje djece, sin je ove godine navršio 18, drugi 20, a kći ima 22. Svi su završili škole. Oženio sam se poslije rata 1998. Supruga je tu iz Sračinca. Ja sam inače podrijetlom s Maruševca, ali sam živio u Sračincu, a kuću u Ladanju Donjem kupio sam prije nekoliko godina - otkriva.
KOLONE LJUDI SU ČEKALE
Žao mu je što nema fotografija iz Oluje. Imao bi on još slika iz rata, ali dva-tri filma nije dao razviti na vrijeme, pa su fotografije, nažalost, propale.
- Nismo vjerovali da će to doći tako brzo, znali smo da će se ići, ali tako brzo... Bilo je to naglo odmah poslije Grahova - kaže Martinčević, kojeg se najviše dojmio doček građana nakon akcije.
- Ljudi su stajali, auti su stajali, kolone i kolone ljudi. To je jednostavno neopisivo - pojašnjava.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
