Dame su ušle u gojzerice, stavile kacige i popele se na krovove da pomognu Zagrebu

Bolesni, stari, nemoćni, u financijskim problemima ali kuhaju zadnje šalice kave, vade kekse spremljene za 'zlu ne trebalo', guraju zadnje novčanice sa suzama radosnicama u očima volonterkama koje su im pomogle sanirati krovove, a koje naravno volonteri nisu prihvaćali jer ne rade za novac...

Bila je to mjesecima slika Zagreba u koroni nakon strahovitoga potresa. Iznad silovite prirodne nepogode Zagrebom su zavladale puno jače sile – nesebičnost, predanost, želja i potreba da se i drugi osjećaju kao ljudi koji imaju pravo na siguran krovom nad glavom.

Pogledajte video: Godina dana od zagrebačkog potresa

Pokretanje videa...

00:56

Godinu dana od potresa | Video: 24sata/pixsell

Na volonterima, čini se svijet ostaje. Barem se tako ispostavilo nakon zagrebačkog potresa.

Dok se politika prepucava zakonima i birokracijom, deset hrabrih žena, koji veže ljubav prema visinama zasukalo je rukave, opasalo pojaseve i zajedno s 'jačim polovicam', kolegama iz Ninja krovnjača uzdigle su se na krovove ranjenoga grada.  Magistrica geologije i alpinistica Ivona Baniček (29) pokrenula je bila volontersku akcija, a bez puno razmišljanja pridružile si joj se redom Karolina Rugle (36) muzikologinja, glazbena urednica i producentica; Zlata Agić (38) - diplomirana inženjerka matematike, koja radi kao programer; Ana Tušinec (30) - menadžerica u webshopu s namještajem; Anja Novković (39) - filmska montažerka; Nikolina Komljenović (38) - magistra povijesti umjetnosti i komparativne književnosti, akrobatkinja koja se profesionalno bavi suvremenim plesom i koreografijom; Tea Čalogović (30) - diplomirana kineziologinja, kondicijska trenerica i trenerica penjanja; Suzana Antolin (26) - magistra geologije, radi kao programer; Kristina Šipić (27) - stručnjakinja za IT i telekomunikacije, zaposlena u informatičkoj tvrtki i Ana Kontrec (29) - doktorica matematičkih znanosti, zaposlena na PMF-u. Naravno, nisu one bile jedine...

- Počela sam bila volontirati preko donacija za 'krovnjače', a onda sam shvatila da je velika potreba na terenu za ljudima. Krenula sam se penjati na krovove iako do tada nikada na krovu nisam bila. Penjala se jesam i znam se osiguravati, a rekli su mi da je to dovoljno ako se ne bojim visine i da će me sve ostalo naučiti – priča nam menadžerica u webshopu s namještajem Ana Tušinec (30).

Koliko je krovova savladala, kolikim dušama pomogla kaže ni sama ne zna broja jer to nije niti radila da bi 'zbrajala' svoju dobrotu. Strah je io neminovan s obzirom na to da su seizmolozi najavili kako će Zagreb nastaviti tresti potresi iako se nije znalo koliko jaki. No nakon prvog 'uspona' i sjaja u očima ljudi kojima je pomogla, za Anu kao i njezine kolegice više nije bilo prepreka. 
- Znala sam se samo vezati, a zahvaljujući potresu sam naučila sve 'muške' poslove na krovu od rušenja dimnjaka, slaganja crjepova, postavljanja letvica nadalje. Od tada me prijatelji često zovu da im sredim nešto na krovu – šali se Ana. Sa svojim timom je radila skoro tri mjeseca odnosno puno više nego je akcija bila planirana.

SPAŠAVAJU RANJENI ZAGREB Dame sa zagrebačkih krovova: One skidaju divovske dimnjake

- Imali smo dogovor da sve što radimo objavljujemo na Facebook stranici 'Alpinisti, visinci i speleolozi pomažu gdje treba' pa su me ljudi mjesecima kontaktirali. Nismo imali srca ih odbiti jer 
je tu bilo svakakvih sudbina. Priča koja joj se najdublja urezala u sjećanje je ujedno i njezin prvi krovni pothvat.
- Bračni par s Trešnjevke molio nas je da im pomognemo skinuti dimnjak s azbestnog krova. Bilo je zaista teško i nezgodno da ne slomimo ploče no uspjeli smo. Njima je bilo vidno nelagodno zbog cijele situacije pa su nam ispričali što im se izdogađalo. Netom prije potresa peteročlanoj obitelji koja je za vrijeme korone izgubila sve dali su naslijeđenu kuću na korištenje. Tek što su uselili, potres je pogodio Zagreb i oštetio kuću u kojoj živi ovaj bračni par. Toliko su bili zahvali što smo im pomogli da je gospodin na kraju rekao: "Vidite kako se u životu sve vraća, svemir dobro dobrim vratim – priča nam Ana. Nikada neće zaboraviti niti baku oboljelu od raka koja ih je plačući molila da joj uklone dimnjak koji je prijetio s krova. Očaj starice prerastao je u euforiju. Htjela ih je grliti i ljubiti iz zahvalnosti no korona se ispriječila jer naše volonterke i u takvim situacijama znale su da nema pomoći bez poštivanja epidemioloških mjera. Nikolina Komljenović (38) inače magistra povijesti umjetnosti i komparativne književnosti, najjače potrese udare, kaže, pukom srećom je izbjegla. 

- Živim na 13. katu zgrade i susjedi su mi prepričavali kako ih je bacalo s kreveta. Imali su osjećaj kao da ih je netko bacio u centrifugu, strahota. Za vrijeme zagrebačkog potresa mene ne na Kvarneru bura udarala. S prijateljicama sam bila penjanju pa smo na otvorenom prespavale. Točnije više smo bile budne nego u snu jer su udari bure dizali šator, a temperatura se s plus 20 spustila na -5. U pola sedam mobitel mi nije prestajao zvoniti, stizale su poruke "Jesi li dobro? Čitava? Gdje si?..." Prvo što mi je bilo na pameti jest da što prije dođem u Zagreb – priča nam Nikolina. Čim je vidjela da kruži poziv u kojem traže volontere bez razmišljanja se javila. Zagreb koji ju je dočekao nije mogla ni sanjati.

- Bili si tu prizori katastrofa iz Hollywoodskih filmova. Centar je izgledao kao da je njime protutnjao rat. O radu na krovovima ništa nisam znala no uz odličnu ekipu puno sam naučila. I sve bih ponovila – priča nam Nikolina. Danas nasmijano opisuje koliko je njezina vještina drugačija od onoga što se tražilo u tim trenucima.
- Mislila sam što ću im reći. Čujte ja plešem po zgradama pa bi sad malo po krovovima ono da pomognem  - šali se Nikolina. Ipak, uz vješte timove radila je vrlo ozbiljan i opasan posao.

- Bilo je situacija u kojma se nisam usudila bez opreme prelaziti s krova na krov jer je zaista bilo preopasno. Tada bi me iskusniji članovi tima poslali  da upozoravam ljude na ulici da zaobilaze taj dio dok se skidaju rizični dijelovi sa zgrada. Ono što nikada neću zaboraviti su izmoždena lica, tupi pogledi, ljudi kojima u očima vidite da im je svejedno hoće li im još nešto pasti na glavu. Bez onog životnog daška prolazili bi ne mareći na upozorenje no jasno mi je bilo u kojem su stanju. Bilo je i onih pribranih koji bi zahvalili i zaobišli – prisjeća se Nikolina. Nagledali su se svačega ali i lijepih stvari. Jedan tim popravljao je krov u zgradi u kojoj živi starija balerina koja je imala impresivnu kolekciju kostima iz cijeloga svijeta.

- Baš te radove sam im ja proslijedila no nije moj tim bio u toj zgradi, ali ondje žive moji prijatelji. Ni godinu dana nakon potresa ništa im nije popravljeno. Baš mi je neki dan prijateljima javila da mora da se nešto pomaklo jer joj voda curi u stan. Sada traži novogradnju. Prijatelj je već iselio od tamo kao i mnogi drugi koji više nemaju snage živjeti u centru grada. Ne žele da se ikada više probude uz podrhtavanje – zaključila je Nikolina.