Od toga kako je tko nazivao i doživljavao otmicu aviona i smrt policajca 1970-ih puno više zabrinjava saznanje da mnogi u Hrvatskoj i danas bezrezervno podržavaju spomenuti čin
Za čiju su se slobodu borili Zvonko i Julienne Bušić?
Ovih dana u medijima se mogla pročitati vijest: “Općinski sud u Sisku odbacio je tužbeni zahtjev Julienne Eden Bušić protiv povjesničara Hrvoja Klasića zbog njegovih izjava u emisiji ‘Otvoreno’, u kojoj je Zvonka Bušića nazvao teroristom”. Za one koji ne znaju, Zvonko i Julienne Bušić, s još trojicom sudionika, oteli su 10. rujna 1976. američki zrakoplov s 92 putnika i tako odlučili upozoriti svjetsku javnost na borbu Hrvata za slobodu i neovisnost (od Jugoslavije). Kako se može pročitati u Odluci Žalbenog suda SAD-a, Zvonko Bušić je u jednom trenutku upao u pilotsku kabinu noseći na sebi uređaj nalik na tri štapna dinamita držeći električni prekidač u ruci te je tijekom cijeloga leta podsjećao kapetana da zrakoplov u svakom trenutku može biti dignut u zrak ako se zahtjevi ne ispune. Osim otmice aviona, “Croatian Freedom Fighters” (“Borci za slobodnu Hrvatsku”), kako se skupina otmičara sama prozvala, postavili su eksplozivnu napravu u ormarić na željezničkoj postaji u New Yorku, prilikom čije je deaktivacije jedan američki policajac poginuo. Svi sudionici ovoga (ne)djela osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne, a Zvonko i Julienne Bušić na kaznu doživotnog zatvora za otmicu zrakoplova s posljedicom smrti druge osobe i za djelo zavjere.
Sad se vi koji ovo čitate vjerojatno pitate pa u čemu je problem? E pa u tome što, kako piše u tužbi, “Zvonko Bušić nikad nije bio oglašen krivim za terorizam. Naime djelo za koje je oglašen krivim po američkom saveznom zakonodavstvu je kazneno djelo ‘zračno piratstvo’, a kazneno djelo ‘terorizam’ uvedeno je u savezno zakonodavstvo SAD-a tek 1993. godine”. Posljedično, kako navode podnositelji tužbe: “Terorist je osoba osuđena za terorizam” pa onda “nema niti pravne niti stvarne bilo kakve osnove Zvonka Bušića u javnosti nazivati teroristom”. Čitajući to objašnjenje pomislio sam si smijem(o) li onda npr. nikad sudski osuđenog Osamu bin Ladena i brojne bombaše samoubojice nazivati teroristima? Ili nikad osuđene zapovjednike i vojnike SS-a odgovorne za masovne zločine tijekom Drugog svjetskog rata nazivati ratnim zločincima?
Ali da se vratim na temu. U svoju obranu naveo sam brojne medijske natpise iz tog vremena koji spominju “hrvatske teroriste” te činjenicu da su američke obavještajne službe, kao i američki predsjednik Gerald Ford, povodom ovoga slučaja koristili istu kvalifikaciju. Čak je i jedan od američkih sudaca u žalbenom postupku (1978.) izjavio: “Terorizam, domaći i međunarodni, jedan je od najtežih problema današnjice. Ova otmica aviona je gnjusan primjer takvog terorizma”. Naposljetku, u autobiografiji sam Zvonko Bušić objašnjavajući zašto su izradili bombu navodi: “Bez te bombe netko je mogao posumnjati da blefiramo. Osim toga, nakana mi je bila da se u početku predstavimo kao teroristi s kojima se nije uputno šaliti...”.
Od toga kako je tko nazivao i doživljavao otmicu aviona i smrt policajca 1970-ih mene je ipak puno više zabrinulo saznanje da mnogi u Hrvatskoj i danas bezrezervno podržavaju spomenuti čin. Riječima tužitelja “Žalosno je i s povijesnog gledišta da se 46 godina kasnije u Hrvatskoj, za čiju slobodu su se (Zvonko i Julienne Bušić) borili, nazovu teroristima od osobe, ovdje tuženika (Hrvoja Klasića), koji zasigurno ne bi mogao niti predavati hrvatsku povijest niti spomenuti Hrvatsku i Hrvate u svojim izlaganjima da nije bilo nesmiljenih boraca za slobodu i neovisnost Hrvatske i Hrvata, od kojih su zasigurno Zvonko Bušić i tužiteljica (Julienne Bušić) to bili cijeli svoj život”. Ja doista ne sporim da su spomenuti pojedinci mislili da se bore za hrvatsku slobodu i neovisnost. Ali je moje pravo osporavati pristup kojim netko vlastitu slobodu nastoji postići ugrožavajući tuđu. I ne samo slobodu, nego i tuđe živote. Kad u cijelu priču uvedemo političke motive, dobivamo ustvari definiciju terorizma: “Primjena oružanog i drugoga nasilja, najčešće protiv nedužnih osoba, radi ostvarenja političkog ili nekoga drugog cilja”.
Za one koji i dalje misle da su hrvatski emigranti imali pravo na svako sredstvo kako bi postigli politički cilj evo jednog prijedloga za razmišljanje. Dakle, skupina Srba koja se prozove “Serbian Freedom Fighters” otme zrakoplov Croatia Airlinesa u kojem je stotinjak hrvatskih putnika s ciljem skretanja pozornosti svjetske javnosti na činjenicu da je Kosovo sastavni dio Srbije. Naoružani hodaju avionom i prijete da će ga srušiti, a kako bi pokazali da misle ozbiljno, na Glavnom kolodvoru u Zagrebu postave eksplozivnu napravu prilikom čije deaktivacije pogine jedan hrvatski policajac.
Moje pitanje glasi: tko bi od Hrvata u tom slučaju cijeli događaj smatrao izrazom srpskog patriotizma, a osobe odgovorne za otmicu hrvatskih građana i smrt hrvatskog policajca nazvao nesmiljenim borcima za slobodu? Ili još bolje, tko bi stao u njihovu obranu kad bi ih se počelo nazivati teroristima? Oni koji brane čin “Boraca za slobodnu Hrvatsku” iz 1976.? Sumnjam.