'Vršnjačko nasilje u porastu je, a nitko ne rješava taj problem'

U hrvatskim školama bilježi se još jedan zabrinjavajući trend. Sve je više vršnjačkog nasilja među učenicima i po tome ne zaostajemo za Velikom Britanijom i SAD-om. 
- Znanstvena istraživanja kažu da gotovo 80 posto djece doživi verbalno nasilje. O seksualnom se i ne govori, to je tabu tema. O relacijskom (sofisticiranoj manipulaciji vršnjačkim odnosima) se malo zna, a izloženo mu je oko 60 posto djece. Poseban problem je elektroničko nasilje koje je prikriveno, a smatra se da od 56 posto do 72 posto djece doživi neki oblik elektroničkog nasilja. Ove brojke izazivaju zabrinutost i traže žurne intervencije - kaže za 24sata eminentna stručnjakinja, profesorica dr. sc.  sa Učiteljskog fakulteta iz Zagreba Vesna Bilić.

Nasilje je danas, upozoravaju stručnjaci, sve više skupni fenomen u kojem od posljedica ne trpe samo žrtve već i sami počinitelji. To zorno pokazuje i brački slučaj, gdje je u bračkoj Osnovnoj školi Pučišća dvanaestogodišnjog dječaka napao prijatelj i vršnjak. Najprije guranje, a potom udaranje šakama po glavi. Zbog sumnje u epileptični napad te bolova u glavi dječak je više dana proveo u bolnici.
Od ravnatelja Siniše Lučića Lavčevića saznajemo kako se napadnuti dječak, učenik šestog razreda prije dvadesetak dana vratio u školu i uredno pohađa nastavu. I dalje je u razredu u kojem se nalazi dječak počinitelj.
- U školi je bio tim upućen iz Ministarstva koji je razgovorao s roditeljima obojice dječaka, pripremljene su radionice kojima se nastojalo osnažiti djecu. Vidljivo je bilo da su djeca, počinitelj kao i žrtva, prestrašeni. Ovdje moram istaknuti kako su posljedice puno gore nego što se misli. Intervenirala je policija i Centar za socijalnu skrb. Mi smo mala sredina i na kraju se sve prenosi u obitelji, na ulicu - izjavio nam je ravnatelj.

Odnos s roditeljima i okolinom

- Na pojavu vršnjačkog nasilja povezuju se osobine roditelja (depresivnost, hostilnost), odnos roditelja prema djetetu, a osobita važnost pridaje se odnosima i sukobima među roditeljima koji predstavljaju obrasce ponašanja koje djeca primjenjuju i u odnosima s vršnjacima. Uključivanje u vršnjačko nasilje mogu izazvati i osjećaji nesigurnosti i straha, percepcija odbačenosti, lošiji školski uspjeh i nedovoljna vezanost za školu. Ne može se isključiti ni društveno okruženje. Danas djeca odrastaju izložena nasilnim scenama u obiteljima, na ulicama, u sportu, u društvu, a osobito u medijima. Nažalost, ni u školama nije rijetkost nasilje roditelja prema nastavnicima - ističe profesorica Bilić, dodajući kako je potrebno razlikovati vršnjačko nasilje i sukobe među vršnjacima.
- Ako se rješavaju konstruktivno, sukobi mogu biti važan izvor učenja, ali ako traju dugo i ne rješavaju se, mogu prerasti u vršnjačko nasilje koje se definira kao namjerno, neprijateljsko, ponavljano ili trajno djelovanju jednog ili više vršnjaka, nejednake stvarne ili percipirane fizičke snage odnosno psihološke ili socijalne moći, a zbog kojih dijete trpi tjelesnu i/ili emocionalnu štetu, a nemoćno je da se odupre i samo obrani - kaže Bilić.
A kako god okarakterizirali incident na Braču, ostaje činjenica da taj sukob nije riješen, ni među sukobljenim učenicima, ni među roditeljima. Iako su stručne službe škole daljnjim razgovorima uspjele vratiti djeci osjećaj sigurnosti, roditelji, kako saznajemo, i dalje su puni nepovjerenja, a glavni sukob dvojice dječaka i dalje nije riješen.
- Na razgovor se još uvijek između žrtve i počinitelja, ovog drugog dječaka, nismo odlučili. U istom su razredu, nastavu pohađaju zajedno, ali između njih nema kontakta. Treba postići da oni svojevoljno sjednu i razgovaraju, bez prisile, potrebno je da aktivno sudjeluju uz pomoć stručnih službi škole i obitelji. Ne možemo sa strane puno učiniti, ako oni sami to ne žele - poručuje ravnatelj svjestan kako će još puno vremena trebati da se izgradi pozitivan odnos i vrati povjerenje.

'Djeca-žrtve pate u tišini'

- Pomoć stručnog tima Ministarstva je svakako vrijedna, ali škola mora puno toga učiniti kao i lokalna zajednica jer se to dijete nakon liječenja mora vratiti u tu sredinu. Trebalo bi intenzivno raditi sa samim djetetom da ga se osnaži za taj povratak, a do tada razriješit probleme i intenzivno raditi na promjenama u školi. Dugo pratim ovu problematiku i vidjela sam da se nakon ovakvih teških situacija svi "ušeptrljaju“, kako bi rekao Matoš, ali vrlo brzo svi zaborave i najčešće djeca-žrtve pate u tišini, a njihovi roditelji se bore i postupno prestanu, umorni od uzaludnih pokušaja. Zapravo nemaju institucija koje bi im stvarno pomagale, a ja sam užasnuta onima koji samo pišu preporuke i traže silnu papirologiju a izgube iz vida stvarno dijeta, njegovu bol i patnju roditelja - mišljenja je profesorica Bilić.
- Problem vršnjačkog nasilja nije samo problem škole, nego svih nas, pa na njemu svi moramo ozbiljno i ustrajno raditi, kako ne bi negativno utjecao na budućnost društva. Kolegama u školama poručujem da se moramo držati zajedno, prezentirati više ono što radimo. Znam za odlične školske programe, vjerujem u kreativnost prosvjetara, vidim trud i nastojanja - zaključuje Bilić koja nadodaje kako prosvjetnim radnicima nedostaje podrška, edukacija, priznavanje njihovog rada i to ne samo materijalno.