Vori, može fotka? Nekad smo se slikali, a sad igramo skupa!

Arena je bila puna, Lino se vratio s reprezentacijom u našu najveću dvoranu, bila je to doista posebna večer. Za sve, ali pogotovo za njega, za Marija Vuglača (25). Desnom vanjskom PPD Zagreba ovo je bio debi u dresu reprezentacije.

- Utakmica je bila sve prije nego prijateljska, ali to smo i očekivali nakon svega što smo doživjeli u Ljubljani. Momčadi koje vodi Veselin Vujović tako igraju, s puno žustrine i agresije, uvijek u kontaktu... No prilagodili smo se tome, napravili sve što je trebalo i dobili ovu utakmicu - javio se Vuglač jutro poslije iz rodnog Bjelovara, gdje je došao uzeti kraći predah, pa nastavio:

- Bila mi je ogromna čast i privilegij što mogu debitirati za hrvatsku reprezentaciju, jer svi znamo što ona predstavlja u svijetu rukometa. Pogotovo u ovakvoj atmosferi, u prepunoj dvorani, s takvim igračima... 

Uz sve to, još je i izbornik Lino Červar, kad je krenuo izdvajati najbolje, izgovorio njegovo ime. I dodao epitete kao što su hrabar, smion, odlučan, primjer za ostale...

- Uh, jako je lijepo to čuti iz usta izbornika, pogotovo kad je izbornik takav trenerski velikan kao što je Lino Červar. Javili su mi odmah nakon utakmice da me nahvalio, ali neće me to uljuljati, ne bojte se. Sad moram još više raditi, igrati još bolje u klubu i, nadam se, izboriti svoje mjesto na Europskom prvenstvu - kazao je Mario.

A kad je završio debi, u kojem je zabio četiri gola, gotovo petinu naše reprezentacije, trebalo je još i odraditi fotografiranje. On i kapetan Igor Vori, baš kao nekad davno.

- Kad sam imao 12 godina, otac me vodio na polufinale i finale rukometnog turnira na OI-ju u Ateni 2004. Tad sam se, nakon finala i osvojene zlatne medalje, fotografirao s Vorijem, kao i sa svim ostalim igračima, ali i s izbornikom. U kući u Bjelovaru sve te fotografije imam na zidu, između ostalih i tu s Vorijem. Kad sam došao u PPD Zagreb, pokazao sam mu je. Naravno da se on nije sjećao tog trenutka, ali ja sam ga jako dobro zapamtio. I želio sam iskoristiti priliku da nakon debija ponovimo fotografiranje u istoj pozi. Prošlo je puno vremena, ali presretan sam što sam od zaluđenog klinca došao do toga da igram sa svojim idolima - ponosan je Vuglač.

Rekao je Lino i da je Vuglač dokazao da ne moraš biti poznat, veliko ime, da bi dao svoj doprinos momčadi. Vuglač možda nije poznat široj javnosti, ali na dobrom je putu da to postane. A njegova priča, ukratko, ide ovako... Iz Bjelovara je došao u Zagreb s 14 godina, nakon tri godine se vratio kući pa završio u njemačkom Balligenu. Ondje se ozljedio, zbog jedne ozljede ramena bio je na čak tri operacije, pa se opet vratio u Zagreb, da bi ubrzo završio u - Kataru.

- Proveo sam ondje dvije godine i jako mi je drago što sam otišao. Volim upoznavati nove ljude, zemlje i nove kulture, a u Kataru sam stekao i prijatelje s kojima sam i dalje u kontaktu. Nije ni rukomet tamo baš tako naivan, razina je prilično visoka, tako da mi je i u tom smislu Katar dobro došao. Bilo mi je zaista lijepo, ali naravno da je doma ipak najljepše - priča Vuglač.

I treći put je došao u Zagreb ovog ljeta, s topom u ljevici i sve više tetovaža. Cijeli je "oslikan"...

- Iskreno, ni sam ne znam koliko točno imam tetovaža, negdje 15-ak. Prvu sam stavio čim sa postao punoljetan, čim sam dobio dozvolu, a onda sam nekoliko godina pauzirao. Počeo sam opet kad sam došao u Zagreb iz Njemačke, a sad, eto, više ni ne znam koliko ih je. Ali svaka mi je draga na svoj način, svaka nosi neku svoju priču, nisam niti jednu napravio tek tako. Zato mi je teško i izdvojiti najdražu - rekao je Vuglač, novi Linov adut za Euro.