Volio bih da je i dalje polupano i onako loše, samo da je on tu...

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Sjećam se vas. Sjećam se, kad je Mirko još bio živ.

Stari Mato je zadnji Kruhović u Šatornji. Njegov brat Mirko, drugi prst s iste ruke i vječni životni suputnik, umro je prošle godine. Pojeo ga je rak. Okrutan kraj za čovjeka koji je proveo desetljeća u mraku, bez struje, u naherenoj drvenoj straćari. Kad smo se prije par godina prvi put vidjeli, uporno mi je pružao svoju osobnu iskaznicu, da dokaže da je Hrvat. Kao da je pred legitimacijom. Molili su jednu žarulju. Samo to. Iako su bandere odavno tu, iako je struja tekla ovim žicama još od šezdesetih, kad su Kruhovići sami kopali kanale za nju, iako su umjesto poda imali zemlju, iako su umjesto prozora imali rupe u drvenim zidovima, iako su imali krezubi krov. Nekoliko mjeseci i dva infarkta kasnije, Mirko je otišao u neki svjetliji svijet. Nije vidio kako su mu volonteri popravili kuću. Nije dočekao žarulju. Mato sada gazi kroz blato Šatornje sam.

- Volio bih da je i dalje polupano i onako loše, ali da je on još tu. Umro je 23., u travnju će biti dvije godine. Bio je u Sisku na operaciji, pa u Zagrebu. Onda u nekoj udomiteljskoj obitelji... Nije mogao jesti, imao je rak na želucu. Propao čovjek. Pitao sam ga što ću kad umre. A on govori da netko mora prvi... Cijeli život smo bili skupa. Tu. Uvijek smo hodali zajedno, i prije rata. Danas se bojim. U ratu sam bar imao ljude. A sad... Sad je ružno, nema nikoga. Nemam s kim pričati. Nema nikoga... Sjedim kod onih krava, s njima petljam. Imam i tele koje ne mogu prodati. Četiri krave imam, ali što mi vrijede kad ih nemam kome prodati. Neće ih nitko. Nema više otkupa.

Mato tare čizme od mokru travu. Smršavio je od zadnjeg susreta. Iz štale dopire potmulo mukanje.

- Najgore mi je za nju. Štalu. Ona se nakrivila skroz. Kad osjetim potres, pustim ih na ledinu. Boje se biti u štali. Razumijete? A kuća je dobra sada. Ove zidove su nedavno stavljali, ove drvene ploče. Gore je malo procurilo, kad je opet drmalo. Evo tu, gdje su ove ploče. Krov je popravljen, dobar je. Ma kuća je na kamenu, drži se. Neće joj ništa biti. A imam sada i dobru peć, gusanu. Može se panj navečer staviti pa drži cijelu noć. I mačke uđu, da se ugriju. Ali ne smijem jako ložiti, sve je drvo okolo, bojim se požara. A vidite ovo, ovu stolariju su mi postavili ljudi iz Gorice. Odlični ljudi. Pravi. Sad imam i televizor. Upalim ga navečer nekad, malo podložim vatru i jedem.

Na zidu su dva sata. Jedan kuca, drugi je utihnuo. Kao Kruhovići. Matine čizme šljapkaju po razrovanom putu.

- Svaki dan idem ovuda. S kravama. Pješke, nego kako? Vidjeli ste da se autom jedva može doći. Idem nekad i do grada, treba mi sat i pol. U jednom smjeru, da. Sad su mi bar tu struju proveli u kuću. I to sam morao platiti, to što su mi uveli. 1800 kuna. Prodao tele da platim. Morao sam. Uvijek se mora platiti. Jednom, ima deset godina od toga, platio sam jednom čovjeku da mi popravi krov. Nikad nije došao. A da hoće staviti lampu tamo na banderu... Nema rasvjete. Provedeno je sve, ali lampe nema. Ne znam zašto je nisu uključili kad su spajali na kuću. Šparaju novce valjda. Ali imam bateriju, dobra je. Sve okolo osvijetli.

Pokazuje u stari bunar, bio je dijete kad se gradio. Zarastao je, hrđav, pun kamenja i drače. Vatrogasci mu donose vodu.

- Ma treba mi samo netko za razgovarati. Ali nema koga. Nema naroda. Ono malo što je ostalo, sve je staro. Neće da umru. Ovdje mladi umiru, a stari žive. Ne ljutim se. Zašto bih se ljutio?

Iz nakrivljene štale se opet razleglo mukanje.

Šatornja, 25. studenog, 2022.