Vodu počnemo cijeniti tek kad nismo u dosegu naše slavine

>>> Ulomak iz "Priručnika za hodače"

Tek kad nakon dugoga i napornog pješačenja krševitim, bezvodnim krajem naiđem na izvor skriven među stijenama, kad rukama zagrabim bistru vodu i prinesem je ustima, tek tada počnem shvaćati koliko je to dragocjena i čudesna tvar. 

Razumljivo; sigurno neću o tome razmišljati stojeći doma nad umivaonikom, gledajući mlaz vode iz slavine. No čim se maknem izvan dosega slavine i vodovodne mreže, prvo povedem računa o vodi. Tek potom razmišljam o hrani i prenoćištu. 

Voda se na Velebitu oduvijek vrlo cijenila. Premda su posvuda uokolo prisutni tragovi vode i leda, u žlijebovima i oštricama škrapa, u sipinama i točilima, vode tu nema u izobilju. Sa žeđi su se redovito suočavali svi velebitski stočari, posebno oni koji su ljeti napasali stada u nadgorju i vrhgorju. Mreže prastarih stočarskih staza i puteljaka, još uvijek vidljivih, spajale su krška polja, gorske livade i doce s rijetkim izvorima, lokvama, kamenicama, bunarima. 

Putopisi s Velebita sve tamo do sedamdesetih godina prošlog stoljeća redom spominju pastire, njihove običaje, stanove, stada, njihov napor da se održe u bezvodnom kraju. Potom je stočarstvo izumrlo, pastiri su napustili planinu, otišli u gradove u potrazi za poslom. Danas se sa žeđi na Velebitu susreću samo planinari. 

Izdašni izvori poput na primjer onog Smiljanićevog na Vučjaku, koji svježom vodom puni obzidani bunar, i kamenice velike poput onih na Prosenjaku, iz kojih mogu piti i ljudi i životinje, rijetkost su na Velebitu. Mnogo češći su izvori poput Kapljice na Jezerima, ili Piskavca na Bojincu, škrti i nepouzdani. Ili slabi izvori skriveni u škrapama, pokraj kojih možete proći na korak, a da ih ne primijetite, poput onog na rubu dolca zapadno od Samograda na jugoistočnom Velebitu. Vidio sam na karti tu modru točkicu, i odlučio je pronaći. Desetak minuta sam se motao po stjenovitoj strmini dolca, zavirivao u svaku škrapu, i već sam namjeravao odustati, kad sam stojeći na rubu škrape kraj koje sam već nekoliko puta bio prošao ugledao paukovu mrežu razapetu u ovalnom udubljenju. Pletač se sklonio u sjenu i strpljivo čekao plijen. Ispod mreže ljeskala se površina vode. 

Jednom sam prilikom na Zavižanu razgovarao s nekim Švicarcem. U kasno popodne sjedili smo na terasi doma i razgovarali o svačemu pomalo. Tako me je u jednom trenutku upitao zašto se hrvatski planinarski vodiči temelje na planinarskim skloništima, a ne, poput švicarskih, na planinskim vrhovima. Odgovorio sam mu da ne znam zašto je tomu tako. Tada nisam razmišljao o tome, no danas znam da se, ako ću ga ikad napisati, moj planinarski vodič neće temeljiti ni na vrhovima niti na skloništima, već na izvorima, bunarima i kamenicama.

Povratak prirodi kao terapija

"Priručnik za hodače" Ede Popovića je trans-žanrovska proza, mješavina fikcije, reportaže, dnevničkih zapisa, eseja, citata prethodnika koji su polaganost otkrivali u prethodnim stoljećima i tisućljećima (Čuang Tse, Seneka, Montaigne, Ikkyû Sôjun, H. D. Thoreau, Aldous Huxley, Ernesto Sabato, Kodo Sawaki i ostali) te fotografija i crteža. Živimo brzo, svakim danom sve brže i brže, pritisnuti različitim zahtjevima. Što je tehnologija savršenija, čovjek više radi – to je jedan od paradoksa današnjice. Radimo osam, deset, dvanaest sati dnevno, ponekad i više, radimo vikendima i praznicima, samo da bismo kupili hrpu stvari koje nam, zapravo, ne trebaju. Priručnik za hodače poziv je na usporavanje, na trijezan pogled unaokolo, i zašto ne - na odustajanje od potrošačkog ludila, najozbiljnije bolesti suvremenog društva. Knjigu potražite na svim kioscima po cijeni od 29,90 kn.