Vladimir Beara život posvetio 'biloj' boji: Živim za moj Hajduk

Hajduk je meni sve. S njim u mislima i dan-danas se budim i idem na počinak. Hajduk je moja najveća ljubav, ljubav koja poput svake prave i iskrene ljubavi ima puno lijepih, ali i onih manje lijepih trenutaka. Ljubav zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne. S Hajdukom sam doživio i proživio sve najljepše u životu, druženja s iskrenim prijateljima, radost velikih utakmica i pobjeda, osvojene trofeje..., ali i razočaranja koja me čine tužnim.

Na vrhuncu slave i popularnosti ljudska me zavist potjerala iz Splita, iz mojeg Hajduka. Odrekli su me se u trenutku kad smo slavili naslov prvaka. Namjerno kažem odrekli jer to nije učinio ni moj Hajduk ni njegovi navijači nego pojedinci koji su u to vrijeme vodili klub. Potjerali su me kao nepotrebnog, tako da sam karijeru morao nastaviti u Crvenoj zvezdi.

Politika se često poigravala mojim životom, no imao sam sreću da su me u zaštitu uzimali Josip Broz Tito, a poslije i Franjo Tuđman. S njim sam se družio u Beogradu dok je bio predsjednik Partizana.

Premda sam gotovo Hajdukov vršnjak, teško mogu svjedočiti o njegovoj prijeratnoj povijesti jer je se, osim po pričanju starijih, slabo sjećam. Prva sjećanja vežu me uz Stari plac u vrijeme poslije Drugog svjetskog rata te velike igrače poput Bernarda Vukasa i Frane Matošića, a poslije i Ivice Hlevnjaka, Jurice Jerkovića, Zlatka Vujovića, Alena Bokšića...

Bernard Vukas, Frane Matošić i ja devet sezona igrali smo zajedno, osvojili tri naslova prvaka - 1950., 1952. i 1955., a trebali smo pet puta za redom biti prvaci.

Dva puta nam je Fudbalski savez Jugoslavije stao na put. 

Najprije su nas 1952. natjerali da igramo s juniorima prva dva kola jer smo mi seniori bili na turneji u Južnoj Americi. Ondje smo uz dozvolu najviših državnih vlasti, koje su željele dobre odnose s Peronom, ostali dva tjedna dulje od planiranog. Tako smo ostali bez četiri vrijedna boda. A poslije će se ta četiri boda pokazati presudnima u borbi za naslov prvaka.

I danas mnogi smatraju kako su 'naše' 50. bile najbolje razdoblje u povijesti Hajduka, no ja se ne slažem se. Za mene je ipak 'zlatna generacija' iz ‘70-ih napravila najviše, a ponosan sam jer sam joj, kao pomoćni trener Slavku Luštici, udario temelje. Uveli smo u seniore, s njima smo nakon 16 godina posta osvojili i naslov prvaka 1971. godine... Poslije im je Zebec dao snagu i disciplinu, a Ivić ih odveo do svih rezultatskih uspjeha. No ne manje važno, imali su i sjajnu logistiku u Titu Kiriginu i Jeri Burazinu, koji su radili sve u interesu kluba.

Danas se svi sa sjetom prisjećamo prošlih dana, pobjeda i vremena kad su igrači Hajduka birani u reprezentacije svijeta, kad su se tresle gaće svima koji su dolazili u Split. Danas je drugo vrijeme, no Hajduk će uvijek biti Hajduk. Veliki klub je zato jer ima najbolje navijače na kugli zemaljskoj. Zato i ja, u jesen svojega života, u 83. godini, još idem na gotovo sve utakmice Hajduka u Splitu.

I ići ću sve dok će me noge nositi...

1) Hajdukova generacija 1927. godine

2) Vladimir Beara u mladim danima

3) Spomen-ploča u praškoj pivnici U Fleku, mjestu gdje je 1911. osnovan Hajduk 

4) Osnivači Hajduka

5) Generacija 1974./1975.

6) Generacija 1952. s Vladimirom Bearom (drugi slijeva)