Obavijesti

News

Komentari 53

Vladavina HDZ-a uz pomoć Crkve uništila mogućnost da se u BiH bude Hrvatom i Bosancem

Vladavina HDZ-a uz pomoć Crkve uništila mogućnost da se u BiH bude Hrvatom i Bosancem

Za HDZ-ov mračni trofej nisu zaslužni ni Srbi ni Bošnjaci, a bošnjačkim nacionalistima poželjniji dar i bolje operativno sredstvo nisu mogli napraviti

U knjizi “Putovi su, snovi li su” Ivan Lovrenović okupio je svoje putopisnice, kraće i dulje bilješke uz putovanja od početka vlastitog putničkog staža, a taj broji pedesetak godina. Povijesna distanca je uzbudljiva platforma, riječ je o emotivnom itinereru i kod Lovrenovića uvijek o dubljoj potrazi za životnim tragovima kulture prostora kojim hoda. Lovrenović razmišlja putujući, čitav je život posvetio tom pozivu. Razgovaramo u povodu ove knjige, koja je, kao i svaka njegova prethodna, primjer lovrenovićevskoga “ključa” u refleksije o suvremenim temama Bosne: političkim koliko i povijesnokulturnim, bez ostatka.

Express: U zbirci putopisnih refleksija “Putovi su, snovi li su” sve je u imaginariju zavičaja koji se otvara građanima svijeta. Čitatelje ste potaknuli na “interpretativne apokrife”, kako pišete na jednome mjestu u knjizi, a što ste učinili sebi? Imali ste potrebu susreta s davnim putnikom Ivanom Lovrenovićem: što vam je donijela distanca?

Taj davni putnik isti je ovaj današnji. Isti dah svježine i izazova osjeća pri samoj pomisli na putovanje, iako ga prakticira malo i rijetko. Distance, dakle, nema. Ali ima začuđenosti nad tekstom. Prepoznajem emociju iz putopisnoga zapisa od prije pedeset godina i priznajem je za svoju, ali način na koji je tekst napisan nije više moj. U tome otkrivam važne i velike promjene što ih je život-putovanje donio, a inače ih ne bih bio svjestan. Ako je to učinak distance, neka ga, dobar je. Putovanje? Putovanje počinje već i svakim zatvaranjem kućnih vrata za sobom.

Mnogo je puta citirana izreka kojom se Ivo Andrić poslužio pišući predgovor (jedini koji je u životu napisao) za knjigu “Nekrolog jednoj čaršiji” velikog putnika i putopisca Zuke Džumhura, a našao ju je kod Ivana Frane Jukića, ovaj pak čuo u narodu, da je Bosancu “kućni prag najviša planina”. Moj djed bio je uspješan i agilan trgovac i “gazda” za Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, a sav je razgranati posao obavljao ne mičući se iz svoga Varcara, ni telefon mu nikad nije stigao u kuću. Pismo, i telegraf u najhitnijim, rijetkim slučajevima - to su bila jedina komunikacijska sredstva. Pa, tko zna, pomišljam autoironično, možda u mojoj nikada dovoljno utaženoj žeđi za putovanjem leži neka transgeneracijska neutaženost.

Express: Naravno, najprije se hvatamo usporedbe bliskih adresa kao “nekad i sad”. Zagreb je grad u kojemu ste rođeni, u kojemu ste se školovali, vaš grad. Kao nekome tko je rođen i živi u tom gradu, nije vam teško reći da postoji trenutak u kojem nepogrešivo shvatite da “vaš grad” odjednom više nije “vaš”. O čemu je tu riječ: o biologiji, sentimentalizmu, specifičnom revoltu, o zrelosti?

Dva su Zagreba, najmanje. Jedan, koji je najdublji, formativni dio mojega svjesnog i podsvjesnog svijeta; onaj koji se javlja u snovima i u živim slikama “iza spuštenijeh trepavica”. Drugi je mučni Zagreb iz naših izbjegličkih godina, politički Zagreb devedesetih, kad se između njega i nas bila ispriječila neprelazna planina studenog nerazumijevanja. I jedan i drugi previše je svoj i bolan da bih ga mogao doživljavati neutralno. Napisao sam to već negdje: osim Varcara i Zagreba, ni jedan drugi grad nije u najintimnijem osjećanju “moj”. A i od jednoga i od drugog danas više ništa nije moje. O tomu bih mogao govoriti dugo, beskrajno. Bolje je ovako, ukratko.

Express: Mnogi su tekstovi u “Putovima” sad objavljeni prvi put, a moglo ih je biti mnogo više da nisu stradali, sa svim ostalim vašim stvarima u vašem stanu na Grbavici 1992. godine… U Sarajevu živite najveći dio života, o tom ste gradu mnogo pisali i zaključili, u jednom novinskom tekstu, da je “nevažna i uzaludna rasprava o tome što je Sarajevo danas”. To je ono što najbolje razumijemo, iako se slika Sarajeva kao grada “prije i poslije” rata odavno prelijeva u mitologizaciju i okrutnost podjele građana na one koji su ostali i one druge - ništa mudro u tome. Ali dokad će “to” biti osjetljiva tema koja jača rigidnost na društvenim mrežama? I što je tu osnovna tema vrijedna mišljenja?

Najintenzivniji osjećaj povezanosti sa Sarajevom, silan i sveprožimajuć, doživljavao sam u vrijeme rata i opsade, iako nismo bili bez muke i problema kao specifični unutarnji izbjeglice iz jednoga, okupiranog dijela istoga grada u drugi, “slobodni”. No ja sam se s obitelji u Sarajevo po sili političko-egzistencijalnih neprilika bio doselio već u onim godinama u kojima nije moguće pravo srođivanje s novom sredinom, kad je odavno završeno emocionalno vezivanje za određeni prostor, pejzaž - sve ono što je portugalsko-hrvatski profesor Zoran Roca uobličio u fascinantan znanstveno-aktivistički identerra koncept. Zato imam trajnu nelagodu, neuklonjiv osjećaj nepozvanosti, kad me se pita o Sarajevu. Da se, ipak, ne oglušim o Vaše pitanje, pokušat ću odgovoriti u najzbijenijem obliku. Kao i svaki grad, Sarajevo živi i postoji u stotinu vidova, na stotinu razina - tu činjenicu, makar je notorna, ne valja smetnuti s uma. U ovim godinama, kad mi je svakodnevica i mimo korone već dugo sva svedena na kuću i uski krug oko nje na Grbavici, moje “Sarajevo” je tržnica pod kućom i krug prodavaca i prodavačica što povazdan, zima-ljeto, stoje iza svojih štandova i pultova, s kojima se već poznajemo kao s domaćima, i tek pokatkad piće s nekim od probranih prijatelja u Paper Moonu, također pod kućom. S tim Sarajevom sam u mirnom suživotu. Ono drugo Sarajevo - politike, javnog života medija, društvenih mreža, privatno-kafanskih serklova - atrofiralo je u otužnu pozornicu prividnoga dinamizma. Njome dominira neuredno i proizvoljno pamćenje, službeno i privatno, javna nepismenost i poluznanje (političara, novinara, kulturnjaka, akademika), patriotizam kao smokvin list za posvemašnju političku golotinju i nezasitnu korupciju. Osnovna i najstrašnija društvena razlika - ona između manjine enormno bogatih i goleme većine pauperiziranih, sve je veća, a nema ni jednoga autoriteta koji bi na nju adekvatno i dosljedno upozoravao te ni jednoga političkog programa, bio on lijevi ili desni, sasvim svejedno, koji bi je imao kao svoj ozbiljan i dugoročan prioritet. Patnju i otpor iz rata i opsade epskih razmjera, kao ogroman etički i inspirativni potencijal, nije se, nažalost, uspjelo pretvoriti u pokretačku, stvaralačku snagu, nego je konzervirana u statičan, neproduktivan mit. U takvoj atmosferi svako malo pojavljuju se kojekakvi skandali, svađe, polemike - a ništa od toga ne predstavlja ozbiljan društveni dinamizam niti sadrži potencijal za promjene nego je samo panično kreštanje uznemirenih ptica u sumraku, koje se začas smiri i zaboravi, do sljedećeg naleta.

Express: Cijeli se život bavite kulturnom poviješću Bosne: kao pješak, pjesnik i kulturni radnik, tragovima bosanskih prosvjetitelja. “Ikavski zemljopis” koji ste 2018. napisali u suradnji s fotografom Josipom Lovrenovićem, putopisni je hommage Ivanu Frani Jukiću (1818-1857), jednoj od najvažnijih kulturnih intelektualnih pojava moderne BiH. A edicija Iz Bosne Srebrene, koju godinama uređujete u nakladničkoj kući Synopsis, u svakom je smislu intelektualno superioran posao, možda najznačajniji izdavački pothvat na postjugoslavenskom tlu. Ljetopisi i historiografski tekstovi franjevaca Bosne Srebrene dokaz su da “Bosna i Hercegovina nikad nije prekidala vezu s europskim kulturnim kontekstom”?

Ikavski zemljopis bio je projekt, kompleksan i zahtjevan, a istoimena knjiga mu je vidljivi završetak. Sve to - organizacija i osmodnevno putovanje stopama Jukićevim iz davne 1845., sistematsko Josipovo fotografiranje koje je dio projektne dokumentacije i knjige - bilo je moguće zahvaljujući blagorodnom mecenatstvu gospođe Snježane Köpruner, menadžerice Tvornice mašina iz Travnika. A veličinu, važnost i udarnu aktualnost Jukićeve pojave i njegova djela u današnjoj Bosni malo tko prepoznaje, ni sami franjevci na pravi način, što je samo još jedna ilustracija posvemašnjega društvenog i kulturnog rasula i potonulosti. Bosna Srebrena, franjevci, spisateljstvo, evropski kontekst? Ogromna tema, koja i pored množine dobrih i važnih radova, još nije istraživački iscrpljena i sagledana, ni znanstveno-kritički situirana i interpretirana u skladu sa svojim kulturnim značenjem. Rječita je već i sama okvirna naznaka mnogostrukosti konteksta. Najprije, to je kontekst “otomanske Bosne” s dominantnom notom islamske civilizacije, ali obilježen konfesionalnim i etničkim pluralitetom (muslimani, katolici, pravoslavci, sefardski Jevreji), potom evropski kontekst katoličke obnove poslije Tridenta, za Bosnu naročito važan na polju knjige, jezika, pisma, te kontekst duhovno i jezično integrativnog djelovanja bosanskih franjevaca među katolicima Hrvatima na golemom prostoru od Makarske do Budima, od Istre do Transilvanije. Bosanski franjevac aktivno participira u svim tim kontekstima, sudjelujući u njihovoj gradnji i u njihovim međusobnim interferencijama. Da se čovjeku zavrti u glavi! Tek će doći vrijeme, a i to samo možda, za sveobuhvatnu, znanstveno utemeljenu, kritički trezvenu sintezu toga fenomena. Moje želje i napori oko publiciranja franjevačkih tekstova, podudarni sa Synopsisovim i bez Synopsisa neostvarivi, samo su mali doprinos tome budućem sagledavanju.

Express: Prošlog ste ljeta napustili, s još nekoliko kolega članova, bosanskohercegovački PEN, čiji ste bili suosnivač 1992. u Sarajevu. Povod odlasku je svatko shvatio, razloge istupanja svatko na svoj način tumačio: ali to možda nije poanta? Koliko se čini, bila je tu riječ o činu kojemu je prethodilo kumulativno iskustvo različitih nerazumijevanja (ne samo) među članovima PEN-a? Pitamo jer je taj događaj uzbunio širu intelektualnu zajednicu, a prema radikalnosti vašeg prekida s tom institucijom zaključujemo da se radi o okončanju jednog razdoblja u vašem životu? Rekli ste da vam je “porazna činjenica da je istup deset pisaca Hrvata koji su se distancirali od PEN-a proizvela etiketu nacionalizma automatizmom, poput Pavlovljeva refleksa”. Ako smo na takvu interpretaciju navikli, pitanje je kamo nas ona vodi? Očito, do povratka temeljnim pojmovima: što je nacionalizam u BiH?

Tri stara nacionalizma etnokonfesionalnog tipa, plus još jedan, građansko-patriotski, to je bilanca procesa što je započeo još prvim višestranačkim izborima 1990., do užasa se usijao u ratu, a u Dejtonskom sporazumu 1995. dobio priliku da se nesmetano, po svim demokratskim pravilima razvija dalje, stvorivši današnju Bosnu i Hercegovinu bolesnikom koji, pučki rečeno, predaje bogu dušu a bog je neće. U tom procesu pojmovi su se opasno deformirali, do mjere u kojoj je postao gotovo nemoguć jasan analitički govor, a zamijenio ga je paranoički jezik zle strasti i podvaljivanja. Što je facit svih ovih decenija dejtonske demokracije? Etnički nacionalizam uspio je kolektivnu etiketu (Srbin, Hrvat, Bošnjak) nametnuti kao jedinu operativnu kategoriju i najvišu vrijednost, a sasvim izbrisati vrijednost i neponovljivost pojedinačne osobe. Od nacije i same nacionalne pripadnosti on je napravio strašilo za pristojna i pismena čovjeka, a toplo utočište za političke manipulatore, kriminalne poduzetnike i akademske karijeriste. Građanski nacionalizam, obratno, nastoji da izbriše svaki trag i sadržaj nacionalnih zasebnosti, da bazičnu civilizacijsku i historijsku trovrsnost i stvarnost Bosne i Hercegovine ukine tako što odbija da vidi i prizna njezino postojanje. Njegov ideal je društvena tabula rasa, na kojoj bi voluntarističkim inženjeringom pravio neku novu stvarnost. Specifičan je po tome što se u političkoj praksi s njime vrlo lako i blisko povezuje jedan od etnonacionalizama, bošnjački, kao i predstavnici nominalno lijeve scene, i to se onda naziva patriotizmom i probosanskim snagama.

Cijeli intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 6. studenog

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 53
VIDEO Mladić (22) bježao od policije pa razbio rampu na graničnom prijelazu i poginuo
DRAMATIČNA SNIMKA

VIDEO Mladić (22) bježao od policije pa razbio rampu na graničnom prijelazu i poginuo

Mušakarac je smrtno stradao prilikom zabijanja u policijsku blokadu na cesti. Iz policije su potvrdili da se radi o mladiću iz Bugojna
Mladić bježao po Hrvatskoj, probio rampu na granici, udario u policijsku blokadu i poginuo
DETALJI UŽASA KOD KAMENSKOG

Mladić bježao po Hrvatskoj, probio rampu na granici, udario u policijsku blokadu i poginuo

Policija je na dijelu ceste Tomislavgrad-Prisoje stavila blokade u koje je mladić iz Bugojna udario, zbog čega je i smrtno stradao. Doznajemo da je i ranije u dva navrata bio na graničnom prijelazu Kamensko...