Ljeto ovdje ne znači vrućine, nego - vjetar. Odete li u trgovinu, naići ćete na ljude koji će vam za sitniš spremati stvari u vrećicu, a na čopore pasa koji šeću ulicama nitko se ni ne obazire. Krajolik je, pak, veličanstven
RAZGLEDNICA IZ PUNTA ARENASA
Vjetar nemilice dere, psi šeću i centrom, a napojnicu traže svi
Četiri leta i gotovo 40 sati putovanja trebala su mi da iz Zagreba dođem u gotovo 14.000 kilometara udaljeni grad na samom jugu Južne Amerike: Punta Arenas u Čileu, regiji Magallanes. Samo je jedan grad na svijetu bliže južnom polu, argentinska Ushuaia.
- Pripremite se za slijetanje na aerodrom Carlosa Ibáñeza del Campa. Temperatura u Punta Arenasu je 12 Celzijevih stupnjeva - govorio je kapetan leta iz glavnog grada Santiaga, gdje je pržilo 35 stupnjeva.
Pokretanje videa...
00:30
No podatak o temperaturi zraka za ovdašnje stanovnike ne znači apsolutno ništa. Osjetio sam to sam već i prije slijetanja na aerodrom jer nam je probleme stvarao - vjetar. A pravu njegovu snagu osjetio sam izašavši s aerodroma.
Punta Arenas je, naime, četvrti najvjetrovitiji grad na svijetu. Prosječna brzina vjetra je 23,3 kilometra na sat! Razlog za to prijelaz je zračnih masa s područja visokog tlaka na Pacifiku prema kopnu. Možda bi Dalmatinci mogli shvatiti kakav je osjećaj boraviti na takvom vjetru kad im bura zapuše zimi. Ovdje su udari vjetra od 60 kilometara na sat sasvim uobičajeni za topliji dio godine. Ono što ipak koliko-toliko odaje dojam ljeta dužina je dana. Sunčeva svjetla ima, naime, čak do 23 sata u prosincu i siječnju.
Izuzmemo li faktor vjetra, Punta Arenas (španjolski "pješčana točka") grad je u kojem se može lijepo živjeti. Prekrasan krajolik uz obalu Magellanskog prolaza i arhitektura koja podsjeća na neke europske metropole dom su za oko 150.000 stanovnika.
Petina njih potomci su hrvatskih imigranata, uglavnom stanovnici srednjodalmatinskih otoka, koji su u ove krajeve počeli doseljavati krajem 19. stoljeća. Tada je zapravo počela i povijest ovog grada, koji je bio na jedinom morskom prometnom pravcu prema zapadnoj obali Južne i Sjeverne Amerike do izgradnje Panamskog kanala 1914. godine.
Ostavština Hrvata u Punta Arenasu danas se vidi gotovo na svakom koraku. U gradu djeluje sedam društava/institucija s hrvatskim predznakom: Club croata (Hrvatski dom), Comité social Damas croatas (Društveni odbor Hrvatske dame), Sociedad Croata de Socorros Mutuos (Hrvatsko dobrotvorno društvo), Sociedad Dálmata de Socorros Mutuos (Dalmatinsko dobrotvorno društvo), Bomba croata (Hrvatski vatrogasci), Club deportivo Sokol croata (Sportsko društvo Hrvatski sokol) i Escuela República de Croacia (Škola Republike Hrvatske).
Pokretanje videa...
02:16
Stvarno stanje stvari ipak nudi nešto drugačiju sliku: od 30-ak tisuća ljudi hrvatskog porijekla, samo je 18 izvornih Hrvata, a najmlađem je već 68 godina. Otprilike toliko ljudi u Punta Arenasu danas i govori hrvatski. Nekad ga se podučavalo u hrvatskoj školi, ali u ovom trenutku ne postoji mjesto u kojem bi ga pripadnici treće, četvrte, pete, pa i šeste generacije doseljenika mogli učiti.
Tisuće Hrvata i njihovih potomaka pokopani su na gradskom groblju Sara Braun nedaleko od centra, koje plijeni pozornost arhitekturom i uređenjem. Pri samom ulasku na groblje pažnju vam odvraćaju brojni mauzoleji koje su za svoje pokojnike izgradile njihove obitelji, mahom hrvatske.
Groblje je otvoreno 1894. godine, 46 godina nakon utemeljenja Punta Arenasa, a još 1919. počeli su se graditi grobovi u zidu. Takvo je grobno mjesto jeftinije od onoga u zemlji pa su mnogi tako pokapali svoje mrtve. Zanimljivo, neobično, pomalo i jezivo, na jednom dijelu groblja kao da su iznikle cijele zgrade pune zemnih ostataka pokopanih u tom groblju.
Punta Arenas nije grad u kojem možete uživati u dugim šetnjama uz more ili centrom grada, barem ne ako niste domaći. I dok sam se ja "zabundao" koliko sam mogao - uz zimsku jaknu, kapu i šal - brojni lokalci šeću u proljetnoj odjeći, neki i kratkih rukava! Ljudsko tijelo ipak se može naviknuti i na takve uvjete. Doduše, teško može i koža jer ovaj kraj, zbog nezagađenog zraka, ima vrlo visok indeks UV zračenja pa vam sunce može spaliti kožu provedete li nekoliko sati na otvorenom bez zaštite, čak i kad je oblačno.
Doista je neobično vidjeti pse kako se bezbrižno izležavaju uz cestu, čak i na središnjem gradskom trgu, Trgu oružja, ali to je ovdje uobičajeno. Zakon ne kažnjava neodgovorne vlasnike koji ljubimce puste na ulicu pa neometano šeću, zaustavljaju promet, okupljaju se u čoporima i kopaju po smeću.
Baš je za mog boravka na jugu Čilea na jednoj lokalnoj televiziji emitiran prilog o tom problemu, ali čini se kako ne postoji dovoljno (političke) volje da se taj problem riješi. Lokalno stanovništvo ne obraća pažnju na pse dok se ne dogodi neki napad, a događaju se s vremena na vrijeme.
Zbog izoliranosti Punta Arenasa, koji je tek 1400 kilometara udaljen od Antarktike, cijena života ovdje je nešto skuplja nego u Hrvatskoj. Primjerice, paket od 12 jaja stoji oko 24 kune, klasičan kruh čak 15-ak kuna, a prosječan ručak u restoranima i fast foodovima teško možete naći za manje od 50 kuna.
Kao i u ostatku Čilea, i u Punta Arenasu ćete prilikom prve kupnje u supermarketu na blagajnama primijetiti propinerose. Nenametljivo stoje i stavljaju vam kupljenu robu u vrećicu, a zauzvrat traže sitniš. Uočljivo je kako to nisu prosjaci starije životne dobi koji mole za koju kunu kako bi sebi ili obitelji mogli priskrbiti osnovne živežne namirnice. To su ljudi srednjeg sloja - a ima ih i studenata - koji tako zarade džeparac.
Za razliku od te neobavezne napojnice, ona obvezna izrazito je raširena u Čileu. Štoviše, čak je i zakonom propisano da se za neke usluge, na primjer u restoranu - ona stavi i na račun i obično iznosi 10 posto od ukupnog iznosa. Ugostitelji tako zarade dnevnicu jer im osnovna plaća obično jedva pokrije troškove prijevoza.
Slična je situacija i s naplatom parkiranja. U svakoj ulici "operira" nekoliko redara koji čekaju kad ćete otići s parkirnog mjesta i onda vam naplate, a traže pritom i napojnicu. Kažu mi ovdje da su prije pokušali s konvencionalnim sustavom naplate, da svatko sam plati za onoliko vremena koliko je proveo na parkirnom mjestu, ali da je provedba bila katastrofalna pa su uveli drugačije, žive "automate".
Poseban je doživljaj bio obilazak Fuerte Bulnesa, nekadašnje tvrđave kojom su Čileanci proglasili prevlast nad Magellanskim prolazom. Cijeli taj poluotok danas je pretvoren u park u koji vam se preporučuje ući isključivo džipom jer cesta je prepuna rupa pa bi klasični auti tu vrlo lako nastradali. Lokalci su tu odlučili odrapiti inozemne turiste pa ulaznica za čileanske državljane stoji 7000 pesosa (oko 70 kuna), a za strance - dvostruko više.
Iz Muzeja Magellanskog prolaza pogled puca prema mjestu Puerto del Hambre, danas ribarskom selcu u kojem je oko 300 prvih španjolskih doseljenika 1584. umrlo zbog surovih vremenskih uvjeta. Otud i ime mjestu - "Luka gladi".
Dva kilometra južnije, na istom tom poluotoku, nalaze se ostaci nekadašnje tvrđave s koje puca pogled na Magellanski prolaz i obližnju Ognjenu zemlju. Nekoliko je vidikovaca na kojem možete samo stati i uživati u prirodi - ako vas ne "podere" vjetar koji je tamo, kažu mi, još jači nego u Punta Arenasu. Mi smo ovaj put imali sreće, vjetra gotovo da i nije bilo.
U svakom slučaju, Čileanci znaju kako izvući novac iz džepa, ali sve je to na kraju prihvatljiva cijena za boravak - na kraju svijeta.
VIDI OVO! HOROSKOP: Došla je sezona Vodenjaka, a što to znači za Vaš znak zodijaka?
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
