I dalje to radim. Dok čekam crveno da prijeđem zebru, ja jezikom guram tu sirotu gornju lijevu dvojku kako bi ostala tamo gdje ju je aparatić smjestio.
Više od pola svog života sramila sam se svog osmijeha
Nemam puno svojih fotografija iz srednje škole. Nemam ih općenito, jer nisu bila vremena kao sada kad sve živo snimamo, ali i zato jer se nisam voljela snimati. Jedan od najstresnijih dana u školskoj godini bilo mi je ono grupno razredno fotografiranje.
Odradila bih to nekako još, ali najgori dio mi je bio onaj kad nakon ozbiljne ide vesela fotografija. Ona nasmiješena. Na tima mog osmijeha nije bilo, odnosno nikad ne bih pokazivala zube. Odglumila sam nešto, zatvorenih usana.
Sramila sam se svog osmijeha. Mislim da se na svega nekoliko fotografija vide moji krivi zubi i da se danas ne sjećam kako sam izgledala prije aparatića za zube. Ne sjećam se izgleda, ali sjećam se osjećaja guranja zuba koji je zaostao unutra. Konstantnog guranja jezikom ne bih li ga što prije pomaknula na mjesto gdje je trebao biti. Nekada bih se toliko nesvjesno naprezala (i prije i za vrijeme aparatića) da bi me kasnije boljela glava.
I dalje to radim. Dok čekam crveno da prijeđem zebru, ja jezikom guram tu sirotu gornju lijevu dvojku kako bi ostala tamo gdje ju je aparatić smjestio.
Od kraja 2007. moj osmijeh je na fotografijama maltene neizbježan i zavoljela sam ga.
Ponosna sam kad mi netko kaže da je lijep, da imam lijepe zube, kad netko želi isti takav. Stvarno jesam, neću lagati.
Pogotovo jer znam koliko suza stoji iza njega, i doslovno i figurativno. Koliko sam se svađala s roditeljima zbog aparatića, koliko je tu bilo pokušaja i promašaja, a na kraju je sve ispalo najbolje što je moglo ispasti. Nije bilo jeftino, ali isplatilo se. Imam sve svoje zube, zdravi su, nisam čupala nepotrebno četvorke kao što su mi sugerirali jer i tako sam rođena bez osmica pa bih imala još manje zuba. Umjesto 32, bilo bi ih 24 i moja majka na to nije pristajala iako sam ja dramila jer mi je bilo neugodno zbog moje dvojke koja se nije vidjela.
Sad mi je drago da mi je spasila te četiri četvorke jer se tehnologija promijenila i imam osmijeh na koji sam ponosna. Stvarno jesam. Vidi se da jesam i zaboli me smeta li to ikome, trudila sam se da bude baš takav kakav je.
Brinem za svoj osmijeh onako kako ja mislim da je najbolje, naravno, uz redovne preglede i ponekad kakav zahvat.
Zašto ovaj dugi uvod?
Zato jer su mi prije nekog vremena ponudili odnosno pitali me bih li izbijelila zube odnosno reklamirala izbjeljivanje zubi? Odmah sam odbila. Nije im bilo jasno zašto odbijam nešto što gotovo svi žele. Rekla sam im da takvo nešto sebi ne želim raditi i da sam zadovoljna svojim osmijehom ovakvim kakav je.
Nisu odustajali pa su mi ponudili fotografiranje (vjerojatno bi u Photoshopu izbijelili moje prirodno bijele zube na boju wc školjke) i da ja tako njih reklamiram, pozivam ljude da si izbijele zube, zaradim, zarade i oni… Odbila sam i to.
Nije im bilo jasno zašto, jer ne moram izbijeliti zube, ali oni žele moju fotku, mene i moj osmijeh. I onda moj odgovor koji također nisu očekivali:
“Ne želim da si ljudi izbjeljuju zube. Odnosno, ne želim ih ja na to pozivati jer ja to sama sebi ne bih napravila.”
Muk… Gotova komunikacija, pozdravismo se i zahvalismo.
Ne mogu protiv sebe makar umrla od gladi. Da, mogla sam zaraditi koju kunu, mogla sam dobiti neku dobru profi fotografiju s izbijeljenim zubima, a možda i tretman jednom kad se na njega odlučim. Ali neću se na njega odlučiti.
Drugi neka rade što hoće, imam i ja prijatelja i prijateljica koji su to napravili, ne smeta mi. To je njihova stvar isto kao i operiran nos, uši, grudi…
Njihova stvar. Ali ja druge na to neću niti nagovarati niti odgovarati jer ja to sama sebi nisam niti planiram napraviti.
Do idućeg puta,
Zagrljaj i osmijeh. Kakav god da je!
A.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš