Viktor je jedini čovjek u Jurićima: 'Jedino društvo ovdje mi je moj stari Renault 4'

U mjestu Jurići Viktor Golčić jedini je stanovnik. U najboljim godinama, kako kaže, “mladić” od svojih 85 godina vrijedno je glancao svoje vozilo. Svoj Renault 4 koji mu pravi društvo pune 42 godine. Viktor je veseljak, spreman na razgovor i odmah nam je rekao da voli biti sam u selu.

- Tu je mir. U selu je bilo ljudi do 1954., kad polako počinje raseljavanje. Nekad je tu bilo puno života. Plesalo se na obližnjim organiziranim zabavama, uživalo u pričama i pjevalo iz petnih žila. A danas sam tu samo ja. I oduvijek živim u selu. Tu, u mojem dvorištu, gdje stojimo, bila je Italija, pa Jugoslavija i sad naša Hrvatska. I mogu reći da je ipak sad najbolje jer su ceste izgrađene - priča veselo Viktor. Pitali smo ga je li usamljen, tužan ili možda u nelagodi zbog toga što je jedini u selu sa svega nekoliko kuća.

- Ma koga da se bojim. Ako mi nešto treba, sjednem u svoju ‘bijelu Renolku’ i odem do obližnjeg Tinjana u kupovinu.

Svoj auto čuvam i pazim. To treba paziti i maziti, baš kao ženu. A i rodbina koja živi u blizini zna mi donijeti često što mi je potrebno. Ne samujem. Pa u blizini je nekoliko sela i dolaze mi prijatelji. Kartamo. Veselimo se jer kratak je ovaj život.

Ako nema smijeha i druženja, nema tu sreće. A ja sam sretan. Cijeli život radio sam u poljoprivredi, najprije kao mladić s volovima i plugom, a kasnije su sve to zamijenili traktor i kombajn. Imam svoje povrće, lozu, svoju zemlju, čisti zrak i nitko mi ne smeta. Pa ja ni televizora nemam više od 20 godina. Čini mi se da su još talijanske lire bile u opticaju kad mi je ‘crknuo’ televizor. I ne treba mi. Imam mobitel kako bih se čuo s obitelji - govori naš sugovornik.

Dodaje kako ga zdravlje, sluh i vid odlično služe i zbog toga je još aktivni vozač. Ali odmah se nadovezao da kad osjeti da više ne može, neće sjesti za volan.

- Malo me koljeno boli i to je to. Pa u životu nisam popio tabletu za glavobolju jer me glava boljela nije. A kako će kad je tu zrak čist k’o suza. Sela Jurići u Istri ima još, a ja sam u svojem otkad sam se rodio, davne 193... i neke (smijeh). U životu se nikad nisam napio niti zapalio cigaretu. Cijeli život sam radio u polju, na njivi, u svakakvim uvjetima. Možda je to recept za dobro zdravlje i dug život. Cijeli svoj život pamtim kroz rad, kopanje i oranje zemlje. Ove tvrde istarske zemlje koja mi je puno dala - rekao je Viktor.

Govori da je ranijih godina bilo još ljudi u selu, i to njih 92. Ali život ih je odveo na druga mjesta. “Odselili su se uglavnom na Umaštinu. Selo je ostalo napušteno. Mladi ljudi traže puno više od od ovoga.Traže sadržaje, a ovdje je mir Božji. Caruje tišina, posebice noću i zimi, kad rano padne mrak. Navikao sam se na takav život i lijepo mi je - kaže.

Na pitanje kako provodi dan, kaže da radi, ore zemlju, cijepa drva, čisti okućnicu i nada se da će poživjeti još dugo jer posla uvijek ima.

- Samo da me zdravlje posluži, možda budem kao Manolić dugovječan... - zaključio je