Na ovakvim portalima uvijek mogu pročitati isto " ja nikada ne vičem, samo razgovori, nikada po guzi " Dobro, zar su samo moja djeca takva da se zbilja teško nosim s njihovim ponašanjem? Imam dvoje djece, razlika je godinu i pol dana između njih. To su takva djeca da samo što ne vise s lustera koliko su živi. Ja za njima ne mogu načistiti koji oni nered naprave. Glavna zabava je mlađem otvaranje elemenata i vađenje sve iz njih van. A kako se tek potuku!! Već sada. Muž je stalno na terenu tako da sam ja konstantno s njima. Oni mene psihički izmore da se osjećam totalno iscjeđeno. A najgore je kada počnu vikati,ili bolje reći urlati.Stariji je u fazi kada je sve ne, mlađi ima ispade bijesa ako mu uzmem nešto što nije za igru, npr. vilicu koju stalno vadi iz ladica i ostali jedeći pribor. I onda urlanje, udaranje, mlataranje rukama i nogama. Još smo u stanu pa mi sve to dodatno otežava jer pazi da ne skoči, pazi da ne lupa a oni takvi kakvi jesu. Ne mogu izigravati ludu 24 sata dnevno da im bude dobro. Treba i skuhat, pospremit, oprat.Lako je lupati nekakve teorije kada nisi u takvoj situaciji i ako imaš dijete mirno da ga nađeš gdje si ga ostavio. Jedino me tješi to što ljudi kojima su djeca bila tako živa kažu kako su se kasnije tako smirila da ni ne znaš za njih pa ja se nadam da će se i moji smiriti. Ne znam, možda me može razumjeti samo onaj tko ima takvu djecu, kojima je " Ne " ništa, kao da me ne čuju. Pa zar nitko ne popuca po šavovima s vremena na vrijeme? Ja primjenjujem onu da brojim do deset kada vidim da me hvata ludilo više jer mi je svega dosta. Jer im ništa ne mogu objasniti, jer me ne doživljavaju. Ali kada mi krenu s onim "Razgovarajte " pa tresnula bih nekoga s tim njihovim teorijama.Sve te torije su u mom slučaju pale u vodu kada sam rodila svoju djecu.