Toniju (35) vlak odrezao noge: 'Sada živim za sport i sina...'

Probudio sam se u bolnici, bio sam svjestan što se dogodilo i da su mi amputirane obje noge. Odmah su mi u bolnici počeli pričati da će mi se život promijeniti, da ću vidjeti tko su mi pravi prijatelji, prisjeća se Antun Bošnjaković (35) koji je pao pod vlak i izgubio noge.

Toni je bio svjestan činjenice da će mu se život u potpunosti promijeniti, ali je također bio spreman dati maksimum od sebe da ga život bez potkoljenica ne zaustavi...

POGLEDAJTE VIDEO:

Toni je stradao 17. travnja prije šest godina na pruzi u Austriji. 

- Često sam putovao vlakom i znam kako funkcioniraju. Znao sam da mora stati na graničnom prijelazu i da se na njoj zadrži. Pošto nije radio toalet u vlaku, istrčao sam na stanicu obaviti nuždu. U međuvremenu, vrata vlaka su se zatvorila, a ja sam skočio na njega misleći da će me netko primijetiti, da će se vrata otvoriti i da neće krenuti. Ali krenuo je... Bilo je dva sata, vozim se s vanjske strane vlaka i moram odlučiti hoću li se nastaviti držati ili se puštam pa što bude. Skočio sam - nastavlja Toni prepričavati ovu noć. 

- Ništa me nije boljelo kada sam pao, samo sam vidio da više nemam noge, govori Bošnjaković.

Našli su ga prolaznici nakon što je panično dozivao: 'Upomoć, Upomoć!'. Brzo se probudio u bolnici. 

Odlučio se oporaviti i nitko ga nije mogao zaustaviti

U Austriji u bolnici je bio devet dana pa dva mjeseca u Zagrebu. Tjedan dana nakon izlaska iz bolnice, na pregled je došao biciklom. Liječnici i medicinske sestre su bile šokirane oporavkom. Nekoliko mjeseci kasnije se penjao biciklom na Sljeme te odvozio i rutu Split-Makarska. Dodaje Toni i da kod njega nije bilo opcije odustajanja, tugovanja i sjedenja doma. 

Priznaje da ga je nesreća promijenila nabolje.

- Stvari s kojma sam se prije bavio bile su takve gluposti. Danas mi je žao koliki sam dio života potratio. Bolje bi mi bilo da sam volontirao u humanitarnim udrugama i pomagao ljudima s problemima, govori Bošnjaković. 

Takav život je ostavio iza sebe, a u šest godina je stigao osvojiti nekoliko svjetskih medalja, ali i ono njemu najvažnije - postati otac. 

- Moj sin je moja snaga i radost. Rodio se ranije i imao krvarenje u mozgu. Ima cerebralnu paralizu i moramo vježbati satima svaki dan. Želim mu biti uzor, želim da bude ponosan na svog tatu. Želim da osvoji Olimpijadu - zaključuje ponosno.