O pokojnicima sve najbolje, ali; prometne nesreće su kao rat, tj.uglavnom stradavaju nedužni ljudi,.Dokazano je da u njima češće stradaju suvozači i putnici nego vozači. Pješaci nemaju gotovo nikakve šanse kad naiđe zvijer od 750-1500kg (to je prosjek, a naravno da ima i težih) lima,plastike i čelika , kojim obično upravlja neki psiho slučaj bez dijagnoze, kojemu život ništa ne znači, jedino mu je bitno da ne ošteti boju na svom ljubimcu....Činjenica je da se povećao broj vozila u svijetu i kod nas, što je dovelo do više vozača, ali kvantiteta ne znači kvalitetu! Mnogi ne zaslužuju ni voziti kolica u trgovačkim centrima... Nisu ni pješaci bolji. Ne poštuju semafore, pješačke prijelaze i jure ulicama ko stoka i pravo je čudo da više ne ginu. Najgore je kad likovi sa psihičkim teškoćama i problemima, sa skupim i brzim autima, zaborave da nisu sami na svijetu, počnu bahato voziti, misleći da ih te silne krunice i križevi , koje drže na autu, štite od nesreće. Ponekad ih i sačuvaju , ali se zato majka nekog jadnika u lošijem autu. na motoru, biciklu a pogotovo ili pješaka, crnu vunu prede. Kad još dodamo neospornu činjenicu da su policajci uglavnom vrijeme provode u policijskim postajama a ne na cestama, imamo to; Situlaciju da je, pogotovo vikendima i noću, opasnije voziti kod nas nego po cestama u području ratnih operacija u UKRAJINI.