Dva simbola ovog sporta, kojeg svi zovu gospodski sport. Upravo sinoć se to osjetilo. Jedan i drugi znaju koliko su dali za taj sport, koliko su emocija proživjeli, koliko su jedan drugoga tjerali da budu bolji i jači. Roger je to što je velikim dijelom zbog Rafe, a Rafa je to što je velikim dijelom zbog Rogera. Normalno, i Novak je tu i Andy i mnogi drugi koji su ih tjerali, ali priča njih dvojice je ipak krenila ranije. Od početka do kraja su nas oduševljavali, a putem je nastalo nešto puno više od rivalstva... Prijateljstvo. Jer teško je razumijeti šampiona i što on osjeća i kako se podređuje, vjerojatno zato je sinoćnji govor i Rafu tako dirnuo. Odlazi netko s kim se mogao poistovjetiti. Svjestan je i on da je i njegov trenutak blizu. Dokazali su sve, ispisali su najljepše stranice teniske povijesti, i opet ostaje to nešto u njima da još igraju da još dokazuju da to mogu, da ih se ne može zaboraviti tek tako lako. Ova velika trojka će faliti jednoga dana. Puno više nego što se čini pratiteljima tenisa. Uopće me ne zanima borba za najviše grand slamova, odavno sam se pomirio da su sva tri, na svoj način, ali zajedno, najbolji ikada. Za sada, hvala ti Roger, bila te je čast i zadovoljstvo gledati svih ovih godina.