Vidak Marić rođen je 5. 8. 1968. Na rođendan je bio u bitki za domovinu: 'Oluja je moj dan'

Tog 5. kolovoza 1995. nisam se odmah ujutro sjetio da mi je rođendan. Prijateljima nisam ni rekao, tek kasnije, kazao nam je Vidak Marić, koji će 5. kolovoza na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja navršiti 52 godine.

Video: [SLAVIM ROĐENDAN NA DAN OLUJE]

Pokretanje videa...

04:10

oluja | Video: 24sata/pixsell

Marić, koji je ‘95 bio pripadnik elitne postrojbe 1. Hrvatskog gardijskog zdruga, tog je jutra pomislio:

“Pa nije moguće da ću danas poginuti negdje u zraku”.

DAR - VOŽNJA HELIKOPTEROM

- Onda sam pomislio, gdje ćeš bolji poklon za rođendan, provozati se helikopterom, tako je i bilo. Prijateljima sam rekao da mi je bio rođendan, kad je sve bilo gotovo. Onda su mi čestitali. Možda je to praznovjerje, ali bilo me strah im to reći, tek sam im rekao navečer ili sutra - pričao je dobro raspoloženi Marić.

Prisjetio se svoje uloge, kako u Oluji, tako i u akciji Ljeto ‘95 koja joj je prethodila.

- Mi smo preduvjet za Oluju napravili zajedno s ostalim postrojbama hrvatske vojske koje su bile dolje na terenu sporazumom s BiH, imali smo pravo tu doći i osloboditi našu domovinu nakon toliko godina.

ŠTO JE STARIJI JE PONOSNIJI
Odradili smo to čisto i pošteno. Kasnije, mislim, 5. kolovoza kad je Knin već pao, mi smo imali zadaću brzog helikopterskog desanta u zadarskom zaleđu. Zato smo bili obučeni, to smo i napravili, krenuli smo dalje preko Obrovca, Gračaca i bila nam je zadaća izbiti u Srb. Čitav dan smo pješačili, češljali taj teren, nije bilo lako, došli smo u Srb i produžili odmah dalje za granicu s BiH, do rijeke Vrbas.

- Kad smo u nju zagazili, malo smo odahnuli, noge su nam bile Bože sačuvaj. Tu smo uspostavili liniju, noćili, a sutra je došla zapovijed da se povlačimo. Ukrcali smo se u kamione i vratili - kaže Marić.

Dodao je da nije bilo lako, ali što je stariji, ponosniji je i draže mu je što je sudjelovao u oslobađanju svoje domovine.

OBRANI SE PRIDRUŽIO 1991.

Marić je danas u mirovini i živi u Zagrebu sa suprugom i djecom, no porijeklom iz sela Vrdi kraj Mostara u Hercegovini.

- Otišao sam 1991. godine u hrvatsku vojsku. Te 1991. priključio sam se specijalnoj postrojbi bojna Zrinski iz Kumrovec pod zapovjedništvom general bojnika Miljenka Filipovića. Čovjeka koji je iz Legije stranaca došao i puno nam pomogao u obuci, usavršavanju i naoružanju kako bi što manje žrtava u Domovinskom ratu imali, što sam mu zahvalan - kaže Marić.

Dodaje da mu je tijekom Oluje bilo najbitnije da oslobode područje i da završi ta agoniju hrvatskog naroda, a rođendan će ionako slaviti svake godine.

- Presretan sam, zadovoljan što sam živ, relativno zdrav i mogu još raditi. Osloboditi domovinu u cijelosti, to je velika stvar za hrvatsku državu. Osigurati našim iseljenicima koji su morali pobjeći iz Jugoslavije da se mogu vratiti svojim ognjištima, vidjeti gdje su grobovi njihovih roditelja... Bio sam presretan, i dan danas sam presretan što sam sudjelovao. To je moja domovina, to je moja Hrvatska, ja u njoj živim, poštujem ju, volim i voljet ću - kaže Marić.

Nije jedini iz obitelji koji je otišao braniti Hrvatsku. Isto je učinio i njegov dvije godine stariji brat još godinu ranije.

- Moj brat je otišao 1990. Kod Mostara se već u to vrijeme moglo vidjeti puno crnogorskih rezervista, srpske cijevi... Bilo mi je teško to gledati... Razmišljao sam, imam brata tamo, vjerojatno to znaju, helikopter kruži nad Mostarom, nešto se sprema. Roditelji nisu bili za to da idemo odmah obojica, kasnije sam rekao: ‘Idem i ja’. Jedini trenutak u životu koji nikad neću zaboraviti je pozdrav s mojim ocem, koji je preminuo prije dvije godine. Kad sam odlazio iz sela, njegov zagrljaj, to ne mogu zaboraviti. Nije mogao reći ni zbogom. Ja sam mu zahvalan, kao i majci, koja je toliko krunica za mene izmolila i za sve hrvatske vojnike - rekao je Marić kojega su preplavile emocije prilikom prisjećanja.

- I tako sam došao tu, uzeo pušku. Bio sam spreman, moj brat i njegovi kolege koji su već prošli neke stvari obučili su nas. Priključio sam se odmah padobranskoj bojnoj, volio sam i to, s prijateljima prolazio obuku. Ne bih posebno nikoga izdvajao, naljutit će mi se netko. Ne mogu ne spomenuti svog cimera Ivana Šišića, s kojim se čujem i danas, Tomislav Brzović, to su moji prijatelji, nek se drugi ne naljute, oni znaju tko sam i kakav sam danas i kakav sam prije bio - kaže Marić.

NAJGORE JE BILO NA KUPRESU
Prošao je ratišta kod Gospića, oko Zadra, zadarsko zaleđe, Maslenicu. Kako je iz BiH, kad su njegovi osjetili rat osjećao je dužnost vratiti se i pomoći.

- Pomogao sam livanjskom bojištu, kupreškom, duvanjskom. Svima nama koji smo htjeli otići te godine, bez ikakve prisile. Nitko mi ne može reći da moja zadaća nije bila vratiti se dolje. Na Kupresu je bilo jedno od najgorih bojišta koje sam 1992. proživio. Bilo je jako teško, dolje mi je zapovjednik Miljenko Filipović ranjen snajperom u glavu, nije nas ostavio. Zatim Bojna Frankopan, ostala ekipa je bila na livanjskom polju. Uspjeli smo kao mala šačica ljudi, imali smo dolje samo mještane koji nisu znali ni što je puška. Dobili su pušku i zajedno s nama uspjeli privremeno obraniti bar Šuicu i Tomislavgrad. Kasnije smo to sve i oslobodili - priča Marić.

Prošao je i južno bojište, Mostar, dubrovačko ratište, išli su gdje god je trebalo.

- Bilo je obuci se, ideš. Nije bilo neću, ne mogu. Presretan sam što sam živ. Najgori mi je bio taj Kupres 1992., dosta smo dečki izgubili od snajperista u gradu - prisjeća se Marić, koji je tijekom rata lakše ranjen.

Nakon što je 2004. umirovljen iz 1. gardijske brigade, javili su se i psihički problemi.

- Da mi nije bilo supruge i djece, ne znam gdje bih završio. Resetirao sam se u bolnici kod jedne doktorice kojoj sam i danas zahvalan i koja mi je pomogla. Nisam mogao spavati, to branitelji koji su to prošli znaju, tko nije, ne može ni shvatiti. Dođeš do zida. Ja sam se, hvala Bogu, izvukao i krenuo novim životom - sretan i zahvalan je Marić. Suprugu, koja je iz istog sela, upoznao je u ratnim godinama.

- Zaljubili smo se, hodali smo 1993., a kad je rat završio, 1996., dolje smo se vjenčali. Jedno vrijeme sam putovao za Mostar, njoj i djeci. Dvoje djece sam dolje dobio, dvoje ovdje. Teško se bilo naviknuti na vojarnu ponovno nakon rata, ali radili smo. Samo obuka, obuka, obuka. Ja sam bio padobranac, bio sam zapovjednik voda, radio s dečkima. Završio sam časničku školu i dobio čin poručnika - kaže Marić, koji bi volio da je mogao i dalje ostati raditi u vojsci.

POTRES GA POSEBNO PREPLAŠIO

- Mislim da je to prerano, da smo mogli još dati. Tad sam bio u najjačim godinama. Otišlo je i mlađih puno, mogli smo još dati za Hrvatsku. I tako odeš u mirovinu, kažu ti da je to najbolji put. Ideš prijateljima, piće, kava... Bilo je teško, besposlen si, izgubiš se u prostoru, tko si, što si, gdje si proveo sve ove dane, godine - priča Marić, koji je sa zapovjednikom Miljenkom Filipovićem bio i tijekom njegova drugog ranjavanja u akciji Južni potez.

Iako je u ratu svašta prošao, kaže da se u životu nije više preplašio nego kad je potres 22. ožujka zatresao Zagreb. Probudio je suprugu i djecu i svi su istrčali van.

U njihovu stanu je popucao zid, trebat će popraviti, no Mariću je važno da je i dalje siguran za stanovanje.