Vi ste naše zlato: Uh, bit će zafrkancije kad dođem u Real...

Dajte dite materi, začulo se u predvorju zagrebačkog hotela Panorama kad su članovima hrvatske U-16 košarkaške reprezentacije na zajedničko fotografiranje donijeli “mrcinu” od osvojenog trofeja na EP-u u Novom Sadu.

Sjajno raspoloženje vladalo je među golobradim momcima koji su, unatoč zlatu oko vrata, ostali skromni, gotovo dječački zaigrani. Za razliku od parketa, gdje su pokorili Stari kontinent.

- Osjećaj je nevjerojatan, mi smo tri mjeseca krvavo radili da bismo došli do toga - rekao je Ivan Perasović, jedan od lidera ove generacije koja je u polufinalu osvetila “vatrene” za poraz na nogometnom SP-u izbacivši Francuze pa u dramatičnom finalu nadvisila Španjolsku.

Spremni za dramu

- Bilo je naporno, pogotovo u zadnjoj četvrtini, kad su pritisnuli u obrani, ali imali smo dosta teških utakmica, pa smo bili spremni. Puno smo puta gubili pa se vraćali, znamo da utakmica završava tek nakon 40 minuta - dodao je.

Otac Velimir bio je uz njega cijelo vrijeme i pokušao ga savjetovati da ostane miran i sluša izbornika Milu Karakaša, autora briljantnog rezultata.

- Stalno nas uspoređuju s očevima, ali pokušavamo to ignorirati i izgraditi svoju karijeru. Po čemu sam sličan ocu? Mislim da nemamo toliko sličan stil igre. On je bio malo bolji šuter, a ja sam malo bolji atlet - kaže Perasov mali.

Jedan po jedan, spremno su pozirali pred objektivima i odgovarali na mnoga pitanja novinara. Među njima je, dakako, bio i Roko Prkačin, igračina čijim smo smirenim polaganjem nekoliko sekundi prije kraja srušili Španjolce i uzeli to zlato.

- Dogovor je bio da mi samo daju loptu dolje. Ni o čemu nisam razmišljao, samo sam opušteno išao zabiti koš. Prirodno sam takav da preuzimam odgovornost, u glavi mislim da sam najbolji i volim se nadmetati s drugima - kaže Roko, najkorisniji igrač turnira, otišavši i korak dalje:

Momčad prije svega

- Usporedbe s ocem? Ma ne smetaju mi, više su mi kao poticaj jer želim biti bolji od njega. MVP turnira i zlatna medalja, puno za jednog 15-godišnjaka? Rekao bih da je to sve normalno.

Finalna utakmica protiv Španjolske bila je posebna za Borisa Tišmu, koji je s druge strane imao suigrače iz Real Madrida, kamo je otišao lani.

- Mislim da sam napravio pravi iskorak. Real mi je jedan od najdražih klubova. Bila mi je to velika želja koju sam uspio ostvariti - rekao je Tišma, koji je u trenucima euforije našao vremena da pokuša utješiti klupskog mu kolegu na drugoj strani, Usmana Garubu:

- Svi Španjolci bili su tužni, pogotovo on. Kad sam ih sve vidio takve, bilo mi ih je žao i pokušao sam ih barem malo utješiti. Znam kako je kad se izgubi u finalu i htio sam da budu što manje tužni. Puno mi znači što smo ih pobijedili u finalu, bit će dosta zafrkancije kad se vratim, haha.

A kad im je zlato napokon stiglo oko vrata, zlatni dečki napokon su si dali oduška.

- Bilo je pjesme, divljanja, svega... Nezamisliv osjećaj - rekao je Roko.

Izniman talent nije sam po sebi mogao uroditi ovakvim rezultatom.

- Da, talentirana smo generacija i vrlo dobri pojedinci. Ali i napravili smo dobru momčad, svi smo se izvrsno slagali i to je jedan od ključeva ovog uspjeha - istaknuo je Tišma.