Irena Kačić ostala je bez supruga Petra koji je umro nakon ranjavanja u obrani Vukovara. Grad je pao na rođendan njene kćeri, a njen sin Igor najmlađa je žrtva Ovčare. U njega je tamo prstom uperio njihov susjed
TUŽNA ISPOVIJEST MAJKE
'Veselin Šljivančanin je odvojio mog sina od mene. Ubili su ga na Ovčari. Imao je 16 godina...'
Sjedili smo u podrumu bolnice. Neizvjesnost i strah. To je vladalo oko nas. Muž mi je umro na operaciji mjesec dana ranije, nakon što je ranjen u obrani grada. A na kalendaru 20. studenog. Bio je to koban dan. U bolnicu je ušao Šljivančanin i pokazao prstom na mojeg sina.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:36
Priča nam to Irena Kačić iz Rijeke. Studeni uvijek u njoj izazove tugu, suze... Prisjeti se teških dana, granatiranja Vukovara, pogibije supruga Petra, legendarnog zapovjednika. Ali i svojeg sina Igora. Ubili su ga na Ovčari. Imao je tad samo 16 godina. S njim i s još dvoje djece sjedila je tog 20. studenog u podrumu bolnice. Svoju tešku priču počela je pričati od početka...
- Za mene je rat počeo kad mi je suprug počeo ići na straže. Djeca su već bila veća, imala sam ih troje. Baš su bili završili školu. Svaki dan sam na posao išla gledajući u cijevi tenkova ukopanih u zemlju. Rezervisti i tenkovi dolazili su već u lipnju u vojarnu i na svaku dojavu o nekoj svađi izlazili su na intervenciju. Mi smo isto iz radoznalosti izlazili na ulice i pitali se kamo i zašto oni to idu. Djeca su bila na ljetovanju u organizaciji Crvenoga križa. Vratili su se krajem kolovoza i odmah su morali ići u skloništa. Tad je krenuo žestoki napad na grad iz zraka i s kopna. Shvatili smo, počeo je rat - govori nam sa sjetom i tugom u očima Irena Kačić.
Teško joj je nastaviti, ali želi da se njena priča čuje i 31 godinu poslije svih strahota koje su preživjeli njena djeca, suprug i ona.
- Avioni i granatiranje sa svih strana postali su naša svakodnevica. Život se uglavnom nastavio u podrumu te tu i tamo u stanu, da se malo osvježimo i ponekad odspavamo. Onda, sredinom rujna, snažno bombardiranje, vojska, tenkovi, vika pješadije i žestoki napadi sa svih strana. Tresla se zgrada. U tim danima svaki dan ste mislili da vam je to upravo posljednji dan života. Jedno popodne pogodili su naš stan, jedan od pet u zgradi. Ciljano, samo naš. Suprug je bio zapovjednik Sajmišta.
Zvao je da vidi jesmo li preživjeli. Uplakano sam mu govorila da smo ostali bez stana, bez svega u njemu. On je bio sretan samo jer zna da smo svi preživjeli - prisjeća se Irena.
Tu noć, kaže nam, nisu oka sklopili. Imali su osjećaj da im stalno netko hoda oko zgrade. Kao da sam strah dolazi po njih. Bile su to napuštene i uplašene životinje.
- Imali smo psa, baš je imao mlade. I oni su cijelu noć plakali jer im majke nije bilo. Suprug je poslao dečke po nas da napustimo zgradu. Ništa nismo ponijeli sa sobom osim moje torbice, u kojoj sam imala dokumente i svoju posljednju plaću. Naš pas tužno je gledao za nama.
Kao da je znao da se nikad više nećemo vidjeti - prepričava ova nježna, ali ujedno jaka žena.
Uz gromoglasnu tutnjavu granata obitelj je uspjela stići do skloništa kraj Vuteksa, gdje se nalazio njen suprug Petar. Bio je zapovjednik tog dijela grada. Kombijem su ih odvezli do atomskog skloništa na Olajnicu. Uplašeni su ondje nastavili život s nekoliko stotina koji su isto morali napustiti svoje domove. Branitelji su im omogućili barem nekakav smještaj. Imali su i ključeve jednog stana u kojem su se mogli oprati, ali ondje nisu spavali. Svaki odlazak tamo bio je lutrija smrti jer su agresorski snajperisti vrebali svoje žrtve. Prisjeća se dana kad je zadnji put vidjela supruga.
'Otišao je bez pozdrava'
- Moj Petar obilazio nas je svaki dan. U rijetkim trenucima kad je imao odmor, došao bi k nama da budemo zajedno. Krajem rujna bio je ranjen u ruku. Bio je kod nas, ali je svaki dan provodio ispred skloništa čekajući vijesti s bojišnice. Brinuo je o nama, ali i o svojim dečkima. Kad je saznao da je gadno, otišao je. Nije mogao sjediti i čekati dok su drugi ratovali. Otišao je bez pozdrava. Više se nije vratio - kroz suze niže Irena.
- Samo su nam došli reći da je teško ranjen, da su ga prebacili u bolnicu i da nije preživio pokušaj operacije - govori brišući suzu.
- Dečki su mi uspjeli organizirati, na moju odgovornost, da vidim Petra. Otišla sam se na brzinu oprostiti od supruga. No nije bilo puno vremena za žalovanje. Imala sam svoju djecu, morala sam ih zaštititi. Brinuti se o njima. Na blagdan Svih svetih te 1991. upalila sam svijeću svom Petru i za sve poginule. Nije vam tu bilo neke razlike. Svijeće su tad u Vukovaru gorjele svaki dan. Što za poginule, što zbog toga jer nije bilo struje, ni hrane ni vode - kaže tužna supruga legendarnog branitelja Vukovara.
Svijeće su bile barem nekakav simbol da u gradu još ima ljudi, koji brinu jedni za druge, koji se ne daju. No 18. studenog sve je stalo. Grad je pao, a od njega ništa nije ostalo. Irena i njena obitelj shvatili su da moraju otići.
- Taj 18. studenog rođendan je moje kćeri Sandre. Pred sklonište je došla jedna poznanica Srpkinja s bijelom zastavom. Tražila nas je da izađemo iz skloništa. Sjećam se kako je na licima djece zavladao strah. Sa mnom su bili Sandra te blizanci Igor i Silvija. Oni nisu mjesecima bili vani. Ta nam je žena rekla da možemo prema bolnici, da nas nitko neće dirati - zastaje Irena sjetno i nastavlja.
- Išli smo u koloni, a tamo tisuće ljudi. Svi su napuštali skloništa diljem grada. Popodne su došli naši, domaći četnici, s vojskom. Naredili su da uđemo u kamione za Velepromet. Imala sam sreću da se javila doktorica Bosanac. Ona je tražila našu obitelj i smjestila nas u podrum bolnice. Svi smo mislili da ćemo tamo pronaći sigurnost. Tamo smo se nagledali i naslušali novih strahota. U bolnicu ulazi vojska, četnici, prozivaju ljude, odvode ranjene... - govori nam kroz bol.
Vraća se u mislima na početak svoje priče, na hladni podrumski beton. Neizvjesnost i strah, svoju djecu...
- Približila sam se vratima. Vidjela sam da odvajaju muškarce od žena i djece. Moj Igor sa 16 godina nije više izgledao kao dijete. U ta tri mjeseca prokletog rata izrastao je u pravog mladića. To je bilo dovoljno da Šljivančanin pokaže na njega i odvoji ga od mene. Samo sam mu uspjela reći da je on još dijete, a on mi je hladno odgovorio: 'Sve će se to proveriti'. Sina nakon toga više nisam vidjela - govori Irena, koja više ne može suspregnuti suze.
- Nas su potrpali u autobuse. Vikali su nam da nas Hrvatska ne treba, a mi je toliko želimo. Bilo je tu i ružnih psovki. Grad je bio pun ruševina i mrtvih na sve strane. Kad smo prošli Negoslavce, kao da rata nije bilo. U autobuse je ušla vojska i predstavnici međunarodne zajednice u bijelim uniformama. Dijelili su nam hranu i čudili se što su u busovima samo žene i djeca. Nama to nije bilo čudno. Od nas su saznali da su naše muškarce odveli u nepoznato. Među njima je bio i moj sin. Imao je samo 16 godina. Davali su nam papir da napišemo imena onih za koje smo znali da su ih odveli - gotovo u dahu govori hrabra majka.
'Susjed ga je odao'
Cijelo vrijeme u mislima je bila sa sinom. Njena potraga za sinom trajala je sve dok nisu otkrili masovnu grobnicu na Ovčari.
- Saznala sam da su ga odveli tamo. Čak i da su ga izdvojili da bude pušten. No tu se našao jedan naš bivši susjed. On je pokazao na Igora. Rekao im je da je on sin ustaše Petra Kačića i da ne može biti pušten - kaže Irena gledajući u daljinu.
Nadala se, molila, ali njen Igor nikad joj se nije vratio.
Zvali su je za vađenje krvi u svrhu DNK identifikacije. Tad joj je bilo jasno, Igorovi posmrtni ostaci su među 200 drugih iz masovne grobnice.
- Njegovo tijelo nisam htjela vidjeti. Nisam mogla. Želja mi je bila da zauvijek pamtim dječaka koji je volio glazbu, sport, slikanje... Sve ono što danas vole moje unuke. Željela sam ga pamtiti onakvoga kakvog sam ga čuvala, grlila, uspavljivala i odgajala da izraste u dobrog, poštenog i humanog čovjeka. No on za to nije dobio priliku. Od njega su mi ostale samo uspomene, privjesak koji je nosio oko vrata kad sam ga zadnji put vidjela i mali drveni delfin koji je izrezbario u skloništu i koji su mu našli u hlačama kad su iskopali njegovo tijelo - dodaje Irena, koja je sina pokopala u Rijeci, gdje danas živi sa svojom obitelji.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
