Što više Vesna Pusić apelirala na europsko ponašanje Vlade, to je očitije da se premijer Milanović ne ponaša tako. I da njoj zapravo u toj Vladi više nije mjesto
Prvo joj Radimir Čačić pokušava preuzeti stranku, svojata relativni uspjeh na lokalnim izborima i odbija telefonirati joj iz pulskog zatvora, a sada je Zoran Milanović - onaj koji je ne trpi još otkad mu je u paktu s HDZ-om otela stolicu predsjednika Nacionalnog vijeća za praćenje pregovora s EU - svojim potezima (ne samo) oko "lex Perković" praktički tjera iz Vlade.
Toliko je dugo čekala fotelju Ministrice vanjskih poslova i ako je sada izgubi, vjerojatno je više nikada neće dobiti.
Užas, je l' da?
Mrtva-hladna
Nije onda nikakvo čudo što se ovoga vikenda novinarima pojadala kako misli da je cijela gužva oko "Lexa Perković" napravljena bez nekog snažnog razloga. "Ne vidim da je iza toga stajala bilo kakva čvrsta politička ili pravnička podloga ili namjera«, kazala je Pusić, koja je prošlog četvrtka mrtva-hladna izašla pred novinare i izjavila kako "očekuje da će se u nekoliko idućih tjedana mijenjati Zakon o europskom uhidbenom nalogu".
Da bi je potom iz SDP-a žestoko demantirali tvrdnjom kako se neće mijenjati zakon, nego Ustav.
I eto nam Prve potpredsjednice Vlade u neodrživoj poziciji.
Javno kontrira premijeru, zalaže se za nešto što Milanović uporno odbija, poziva se na vrednote koje trenutno ne kotiraju baš najbolje, apelira na ponašanje koje je u izravnoj suprotnosti s ponašanjem premijera. Nije li stoga došlo vrijeme da Vesna Pusić razmisli o ostanku u Vladi?
Jasno, pod uvjetom da je doista toliko principijelna kakvom se predstavljala tijekom čitave političke karijere.
Ali ne radi se samo o tome.
To nije koalicija
Možda je Zoran Milanović bio u koaliciji s Radimirom Čačićem, ali HNS nikad nije bio koalicijski partner sa SDP-om. Vidjelo se to na nizu primjera: porez na imovinu, PDV na novine, natezanje sa Slavkom Linićem oko investicija i projekata, sukob oko projekta Trga pravde, a sada i promjene Ustava oko ukidanja zastare za politički motivirane zločine.
I dok se Vladine trzavice još mogu pripisati međusobnim interesima, lex Perković zadire duboko u vrijednosnu strukturu HNS-a, te prvenstveno njegove predsjednice.
Vesna Pusić govori kako je čvrsto na europskim vrijednostima, kako se mora poštivati potpisano, ona se zbog ponašanja koje sada evocira Milanović promovirala kao žestoki kritičar Franje Tuđmana, nastupala je kao zaštitnik Ustava, pravne države, političke vjerodostojnosti.
Zar onda doista želi sjediti u Vladi u kojoj se to ne poštuje?
Između fotelje i principa
Pusić se našla između čekića i nakovnja, bolje reći između fotelje i principa: s jedne strane, drži poziciju koju ni ona, a ni njezina stranka vjerojatno nikada više neće dobiti, a s druge, mora štititi principe na kojima je izgradila svoju reputaciju i na kojima navodno želi obnoviti post-čačićevski HNS.
Ako Pusić povuče HNS iz koalicije, može se dogoditi nekoliko stvari: okrivit će je za rušenje Vlade, postoji realna opasnost da se stranka raspadne i dio ostane lojalan SDP-u (kao što je dio HSLS-ovaca ostao uz Račana i osnovao Libru), dok bi ona svoju budućnost mogla planirati na Trećem putu s Milanom Bandićem. Ne zvuči baš obećavajuće.
Ako, pak, odluči ostati, onda je najbolje da se prestane iščuđavati nad premijerovim potezima i pomiri se s onim što očito ne može (ili ne želi) promijeniti.
Jer, što više otkriva da se s premijerom ne slaže u fundamentalnim stvarima, to više tjera javnost da se pita što onda više radi s njim u Vladi. Što više Pusić apelirala na europsko ponašanje, to je evidentnije da se premijer ne ponaša tako. I da njoj zapravo u toj Vladi više nije mjesto.
Zvuči grozno, je l' da?
Kao Friščić
Ne želi valjda Vesna Pusić biti poput Josipa Friščića, koji je u interesu ostanka na vlasti mirno prešao preko Sanaderove obmane sa ZERP-om, iako je to bilo njegovo najjače predizborno obećanje, ili koji je dezavuirao svog ministra poljoprivrede nakon što je HDZ iza njegovih leđa obećao seljacima ono što Božidar Pankretić nije.
I sjeća li se koje je lekcije dijelila Franji Tuđmanu kad se inatio pred međunarodnom zajednicom, dovodeći zemlju svako malo na rub sankcija?
Tko se principa laća, od principa često zna i poginuti.
