Pametni divni štenci. Socijalizirali smo 4 psa iz Silvera. Predivno iskustvo ali...... kada ga moraš dati!! Kada i on i ti znate da se opraštate za uvijek srce ti hoće puknuti. Imali smo jednog ljepotana neću mu ime spominjati, nije položio za vodiča slijepih pa je dodijeljen kao terapeutski pas jednoj hendikepiranoj djevojčici da joj pravi društvo, da zove roditelje ako nešto krene naopako i da trpi njeno natezanje i kričanje. Žao mi je curice, nadaj Bože da me netko krivo shvati ali ona je i mentalno i fizički potpuni invalid. Pas od nje nema ništa. Baš baš težak slučaj. Kao odgajtelji bili smo pozvani na Božični domijenak jedno 6 mjeseci nakon što smo zauvijek predali psa. Lijepo od Silvera, došli su svi udomitelji, sponzori, zaposlenici centra, gosti i novi Vlasnici pasa. Došla je i obitelj sa hendikepiranom curicom i doveli su njega. Bili smo u prvom redu i ON nas je prepoznao. Puzao je prema nama i cvilio ljubio nam noge i ruke, plakao suzama! Osjećala sam da nam je htio reći "vodite me kući tako sam nesretan! biti ću dobar samo me uzmite nazad, molim vas". Ja sam plakala (i sada plačem dok pišem), plakao je moj sin od 30 godina, plakalo je prvih tri reda uzvanika koji su shvatili što se događa. Preteško je. Ti predivni pametni i emotivni psi ne zaslužuju biti nesretni. Što učiniti? Po meni rješenje je psa dati u obitelj slijepca ili bolesnog djeteta gdje će ostati zauvijek. U svakoj takvoj obitelji ima zdravih koji se mogu i trebaju brinuti za psa.