Na granici Ukrajine i Slovačke sreli smo Varaždinca koji je sa ženom došao po njene dvije kćeri, unuke, kolegicu s posla i njenu djecu
REPORTERI 24SATA NA GRANICI
Varaždinac i Ukrajinka jurili na granicu: 'Vozili smo 13 sati, sad su djeca i unuci na sigurnom'
Vyšne Nemecké, granični prijelaz između Slovačke i Ukrajine. Temperatura je svega jedan stupanj. Svako malo iz mraka s ukrajinske strane izroni grupica ljudi. Dočekuje ih tridesetak volontera, vode ih u bijeli šator, od kojeg su stvorena dva koridora, Na jednom je isprintano ‘BUS’, na drugom je nacrtana kuća.
- Gle ovi su moji - govori mršavi muškarac nižoj plavokosoj ženi.
- Ja sam Varaždinec, vi ste Purgeri - dobacuje nam. U tankoj je jakni, s kapom na glavi.
- Ovo je moja Ukrajinka - pokazuje na ženu pored sebe. Upoznali su se u Münchenu, zaljubili se i oženili, u Ukrajini. Na granicu su došli po njene dvije kćeri, unuke, kolegicu s posla i njeno dijete. Muškarac je završio s poslom kada su ga pokćerke zvale da su blizu granice.
- Posudio sam kombi od prijatelja. Do ovdje sam vozio 13 sati. Sad će one doći - objašnjava. Njegova žena u svijetlo plavoj jakni cupka na mjestu.
Šest dana bijega
- Samo da dođu. One su živjele s muževima u Krivij Rihu. To je dva sata od Zaporožja. Putovale su šest dana i sad bi trebale prijeći svaki čas. Prvo su se skrivale od Rusa, a njihovi muževi se bore za našu zemlju. Putovali su uglavnom preko dana. Zadnja postaja je bila Užgorod, tamo su prespavale jer je sigurno i danas su došle do granice - govori.
Autobusi stanu desetak kilometara od granice. Ljudi čekaju satima. Prolaze dvije provjere, s ukrajinske i slovačke strane. Svi imaju gotovo jednak izraz lica - tuga pomiješana s olakšanjem jer su na sigurnom. Varaždinac se ubrzo otišao ugrijati do šatora. Njegova supruga i dalje čeka, ne miče pogled s rampe iza koje je mrak. I tako skoro dva sata.
Iz mraka u svjetlo
Svakih desetak minuta dolazi nova grupica. Dječak s igračkom kolica, baka i dvije unuke koje su otrčale u zagrljaj rodbini iz Slovačke.
Iza njihovih leđa starija gospođa u kolicima neutješno plače. Došla je sa susjedima, nema obitelji koja smije izaći iz Ukrajine.
- Moja zemlja, moj dom - ponavlja neutješno dok joj suze neumorno cure niz obraze.
Jedan od volontera ju grli, daje joj vodu, pokušava je utješiti. Odvozi ju u sklonište. Nakon nje, mlada žena s petero djece. Najmanji u kolicima maše nožicama.
Dvije sestre. Majka s blizancima u kolicima.
Tri strana studenta. Dvije starije gospođe koje se drže pod ruku. Trudnica u poodmakloj trudnoći. Djed koji u rukama nosi unuku zamotanu u deku, dok malena neutješno plače.
Dječak koji vodi mamu i sestru za ruku. Stisnuo je čelo i usne, ozbiljno gleda prema naprijed i samouvjereno korača. Njegova gola ruka crvena od hladnoće stišće ruku sestrice koja na sebi ima njegove rukavice.
Sudbine se samo redaju.
Ubrzo se vratio Varaždinec.
- Evo ih - uzviknuo je i u sekundi otrčao do svoje žene.
- Tu sam! - uzvikuje Ukrajinka.
Tri mlade žene i četvero djece dolaze joj u zagrljaj.
Varaždinec diže djevojčicu u zrak i grli ju. Nakon desetak minuta, preuzima njihove torbe i kreću prema kombiju.
- Možda se još negdje sretnemo - dobacuje na rastanku.
Ukrcali su se u kombi, uskoro nas prestigli na cesti i otišli u potragu za hotelom u kojem će napokon prospavati noć, bez sirena za uzbunu nad glavom.
PRATITE RAZVOJ DOGAĐAJA U UKRAJINI UŽIVO IZ NAŠEG STUDIJA:
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
