Obavijesti

Kolumne

Komentari 0

Uvijek zapravo možeš više nego što misliš da možeš

Uvijek zapravo možeš više nego što   misliš da možeš
1

Kada radimo stvari s potpunom svjesnošću imamo kontrolu nad time što radimo, ovdje smo, u trenutku zbivanja smo, u sadašnjosti, promatrači smo samog sebe.

Kiša je padala cijelu noć. Zvuk kapljica probudio me u pola noći, lupajući po vanjskom sloju šatora, i odmah me stavio u oprez, u brigu o onome što će biti sutra. Ima jedno dobra činjenica u vezi padanje kiše, a to je da nije hladno. Kada je cijeli dan vedro a nebo plavo, bez ijednog oblaka, znam da će te noći biti itekako hladno, i da će se temperatura spustiti blizu ništice. Međutim, kada ja oblačno, kad oblaci zavladaju nebom i sakriju nebesku plavu boju, ti isti oblaci zadržavaju zemljinu toplinu što se akumulirala tijekom dana, i ne dopuštaju da se temperatura spusti niže od 7-8 stupnjeva. Najbolja kombinacija bila bi kada bi mi tijekom bijelog dana bilo sunčano, da me cijeli dan sunce grije, a da se navečer pak naoblači i cijelu noć da pada kiša da se ne smrzavam.

Loša stvar je to što mi je vanjski sloj šatora uvijek tada mokar, sve oko mene je mokro, ali i to je prolazno, mogu se nositi s time, bolje to nego da se budim usred noći i stenjem od hladnoće. Ma neka pada koliko god želi, samo da je meni toplo. Hladnoća može u šator, ali kiša ne može. Tako da padaj koliko god želiš.

Podigao sam šator ispred zapuštene art radionice koja već odavno ne radi, ugasila se prije par godina, prozori su joj razbijeni, vrata srušena, a unutra ušlo rastinje što raste oko kuće. Naletio sam na nju još jučer nakon 22 kilometra u nogama, stvorila se ispred mene, niotkuda, čekala me, i znala da ću u ovim kilometrima već lagano posustati i da će mi noge početi otkazivati. Stari bračni par u susjednoj kući bili su ispred kuće, ali ne ove, već svoje, i dali mi dopuštenje da ispred nje dignem šator i da prenoćim. Za sada nisam pronašao niti pola metra javnog prostora u ovoj državi, već sve je ograđeno drvenim pregradama, ogradama, podijeljeno po parcelama, privatno, samo privatni posjedi, jedino što je javno je cesta po kojoj hodam. Poprilično iritirajuće ako ste se kao ja odlučili propješačiti cijelu zemlju.

Kiša je prestala još u zoru, ali polako, načuo sam još jučer da će danas poslijepodne padati opet, ali nisam to baš previše doživljavao. Nisam jedan od onih što sate i sate provode istrajavajući različite izvore vremenske prognoze i važu da li da zbog nečijih riječi i obećanja otiđu u dan i nastave sa svojim životom, ili da se sakriju u kuću, pokriju s jastukom po glavi i čekaju bolje vrijeme, već idem u dan bez obzira na sve.

Međutim, sivi oblaci lagano su već u niskom startu, i samo je pitanje vremena kada će se nebo otvoriti i zaliti me vodom. Čelo mi se odmah bora od muke, pitanja počinju pojavljivati u glavi, tražim neku nepostojeću alternativu kao da ne vjerujem da ću morati pješačiti po kiši. Na dnu kolica čupam poncho (kišna kabanica), navlačim ga na sebe, hranu stavljam u ruksak i sve zajedno pokrivam ceradom, neće kolica promočiti, ma nema šanse da plastična kutija na njima premoći, ali na vrhu mi je zavezan platneni ruksak, a on itekako želi.

Krećem oko pola 10, pola sata prije predviđenoga, prije toga niti ne mogu krenuti zato što je prehladno, i tmurno, a sunce izlazi tek oko pola 8, i treba sat vremena da se zemlja ugrije. Samo da ja počinjem hodati sada kada još mogu, neopterećen ničime, sada kada je još donekle suho, jer uskoro, uskoro će sve plivati u vodi. Jednom kada sam na cesti, a kilometri mi se tope pod nogama, glava je odmah sretnija, opuštenija, zna da već nešto radim, da sam svakim korakom sve bliže današnjem cilju. Kiša lagano tušira, dovoljno da ne mogu hodati bez kabanice, a nedovoljno da me zaustavi i natjera da se sakrijem ispod neke nadstrešnice, koja ovdje ne postoji. Duboko sam u šumi, na vijugavoj zavojitoj cesti, lišenoj svega, kuća i farmi, ljudi i ovaca, zvukova i galama, samo cvrkut ptica probija iz lišća iz kojih se cijedi voda. Zvuk je to što mi spaja s prirodom, daje vjetar u leđa, nadu u dan, smiruje me, najavljuje sunce što nakon kiše uvijek dolazi.

Kiša već sada opasno pojačava, iz prve brzine već je u četvrtoj, jutarnji tuš okrenuo je na polu tropsku, a temperatura pala na desetak stupnjeva. Uvjeti za pješačenje – jako loši. Tri sata borbe i cipele su već promočile, voda ušla unutra i natopila čarape, tapkam takav mokar po asfaltu, ali nemam vremena da reagiram, niti čak da razmišljam, već nastavljam pješačiti ispod kiše.

Penjem se na prvo brdo što danas moram proći, i snaga mi dolazi niotkuda, trebao sam već odavno ostati bez nje i odustati, baciti se na pod, negdje u travu i podići šator, ali tijelo mi ne da, noge hodaju same od sebe, vuku me prema naprijed, glava mi je spremna za borbu, um cvili od agresije, napadački sam raspoložen. Lagana ljutnja pojavljuje se u meni, sam sebe tjeram da vidim gdje mi je granica izdržljivosti.

– Ajdeeeee!! Idemooooo!! – vrlo često samo izleti iz mene, nekontrolirano, moćno, glasno.

Hodam srdito mokrom cestom, srdit na kišu i prirodu, na kolica i sebe, ali svjesno sam srdit, a velika je razlika između svjesnog i nesvjesnog. Kada radimo stvari s potpunom svjesnošću imamo kontrolu nad time što radimo, ovdje smo, u trenutku zbivanja smo, u sadašnjosti, promatrači smo samog sebe. Vjetar pojačava s juga i lupa mi u leđa, nosi me povremeno, to je onaj antarktički, taj je najgori i najhladniji, mrzli ko snijeg, a tako i miriše. Priroda mi sada daje vjetar u leđa, doslovno, toliko jako da me u naletima nosi cestom, malo me zanese prema lijevo, malo u suprotan smjer, vidim ja to i hvala prirodi na tome, ali nestani, ne trebaš mi trenutno.

Popeo se i na brdo, i spustio dolje, u selo u koje sam ušao, i sakrio se pod nadstrešnicu. Konačno. Ali, tek mi je dvanaestka u nogama (12 km sam prehodao), i moram nastaviti dalje. Prije no što sam se upustio u ovu avanturu, sam sebi sam obećao da bez obzira na sve, bez obzira na vremenske uvjete, kišu, pa čak i snijeg, pa i ako me ujutro poslije doručka munja pogodi, ono bez obzira na sve moram dnevno prehodati 20 kilometara, jedino tako ću krajem lipnja doći do cilja. Dvadeset kilometara dnevno je minimalni limit, sve ono više što ću napraviti bit’ će odlično.

Napuštam nadstrešnicu, koja je zapravo vrlo cool, neki gypsy kafić podignut je ovdje, s tisuću i jednim ekstravagantnim ukrasom, ali kiša zove, dan zove, moram nazad u borbu. Kiša iz polu-tropske prelazi u tropsku, tušira sve po spisku, voda lije cestom, a ja prema drugom brdu, onom većem, i gorem. Pješačim dalje, iako ne znam zašto, pitam sam sebe zašto si to radim, zašto ne zaboravim na sve ciljeve što sam si zadao i čekam do sutra, bolje vrijeme.

Nakon sedam sati hodanja i 23 kilometara u nogama, dolazim ispred drugog brda, onoga kojega sam čekao cijeli dan. Par minuta ranije stala mi je žena, i upozorila da mi dolazi veliko brdo, predložila da uguramo kolica u njen karavan, ali odbio sam ju, odbio njenu lijepu gestu i nastavio pješačiti prema brdu. Bila je to pogreška dana. Pomoć je došla niotkuda, onako s neba se spustila, baš kada sam je i trebao, svemir me gledao i poslao mi pomoć, ali ja nisam to na vrijeme prepoznao, i gurao po starome, zavučen u svoj egocentrični svijet u kojemu nema mjesta za nikoga.Vučem kolica u brijeg, a brijeg strmi, 30-40 stupnjeva strmine gleda u mene, i smije mi se, viče:  – Ajde Tom, ajde glupane, penji se sad pošto si odbio pomoć.

Ali nema veze, snaga mi ionako dolazi niotkuda, kao i ranije, ali sada je još intenzivnija i divlja, i ubrzavam korak, ma skoro da ne trčim s kolicima u brdo. Emocije sreće, tuge, ljutnje, i uzbuđenja sve se to izmiješalo u meni, emocija po emocija reda se u meni, a ja kao linija otkucaja srca što se pojavljuje na monitoru u bolnici mijenjam raspoloženje.

Dolazim ja i na vrh drugog brda, nekako, na 300 metara nadmorske visine, srdit i lud, a opet sretan i spokojan. Polako shvaćam da sam dosta daleko od svega, sela, ljudi, civilizacije, okružen sam ničime, osim velikom mokrom šumom. Noć se polako spušta a ja sve više shvaćam da sam u velikom problemu kako izaći iz ove bezizlazne situacije. Dvadeset sedam kilometara mi je već u nogama, ali i one odlaze, polako me i one napuštaju, kao i ovaj dan. Iz daljine približavaju mi se dva svijetla, auto vuče prikolicu punu ovaca, i iznenada stane, par metara odmah do mene. Mora da je farmer. Spušta staklo na vratima, gura glavu van da me vidi, i pita: – Jel trebaš pomoć možda?

– Hell yes!! Trebam pomoć. Jel možemo staviti moja kolica na vašu prikolicu??
– Da, ali čekaj malo. Pričekaj me ovdje desetak minuta, samo da ovce pustim na livadi malo dalje, i vraćam se po tebe.
– Odlično! Može. Ja ću nastaviti lagano hodati a vi me kad me vidite samo pokupite.
– Dogovoreno.

Farmer otiđe a ja odmah posumnjam u naš dogovor. Što ako se lik ne vrati?? Što ako je to samo tako rekao?? Kako ću sići s brda po mraku?? Dokle će ta kiša padati još??Nastavljam hodati pokisnut po kišna glista, ali već nakon par minuta evo farmera! Staje preko ceste i maše mi rukom. Stavljamo kolica na prikolicu, a na podu prikolice ovčje govno. Pliva u crnoj ogavnoj vodi na dnu, i smrdi za popizdit. Sve mi ovo smrdi na loše. Ajde Tom, ne cjepidlači sad, vidiš da nemaš drugog izbora te prihvati sad ovo govno, lik je farmer a farmer i govno idu zajedno. Ionako će u njemu biti samo kotači od kolica. Zavezali smo kolica užetom za prikolicu da se ne miču i skačem u auto, na suvozačevo mjesto, spreman da napustim mjesto nesreće. Pičimo mi prema dolje, brzo i neoprezno, farmeru se žuri nekamo i jebe se njemu što u prikolici punoj govana vozimo moja kolica.

Sve mi ovo sluti na loše, na jako loše, ali dovoljno sam umoran da mi je više svejedno. Deset minuta kanije dolazimo do organiziranog kamperskog mjesta kojeg vodi farmerov frend, dolje u prvom selu, u civilizaciji. Skačem iz auta van odmah na prikolicu da izvučem kolica i stavim ih na travu, ali scena u što moje oči upravo gledaju totalno me dotukla. Torba koja je bila na vrhu kolica i u kojoj mi je sva odjeća i vreća za spavanje, tijekom lude farmerove vožnje poskliznula se i pala je dolje, u ovčje mokro govno, u crnu smrdljivu ogavnu vodu, i natopila se tim smradom. Stojim na kiši i buljim u taj prizor nepomično. Velika ljutnja pojavljuje se u meni momentalno, i ludost isto tako, srdit sam na farmera i to jako, iako mi je on samo htio pomoći i spasiti me od pljuska. To je i učinio ali svejedno, najrađe bih ga sada opalio po toj velikoj farmerskoj glavi kojoj se previše žurilo i zbog koje mi je torba pala u ovčje govno. Gledam u nebo i vičem: – Zar sam ovo zaslužio?? Stvarno?? Znam da se sve događa s razlogom, ali pa daj, zar mi se ovako mora vraćati??

Farmer me gleda, pa bulji u moju torbu koja je pala u govno, ali ne shvaća on ništa, kao da je to sve normalno, i pruži mi šaku kao znak da on sad odlazi odavde. I otišao je, sjeo je u auto i nestao po istoj cesti kojom smo došli, a mene ostavio da se nosim s ovim smradom što me okružio. Kiša još uvijek pada, ali sada mi je više svejedno, zapravo sada mi i treba da opere sve ovo govno. Poznata uzrečica je da nakon kiše dolazi sunce. Ali ne i danas. Danas, ljudi dragi moji,  danas nakon kiše dolazi ovčje govno.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru: 


Moje ime je Tomica Kristić. Rođen sam u Varaždinu u kojemu sam proveo dobar dio života. 

Strast prema putovanju u meni je bila prisutna cijeli život i 2015. godine sam odlučio konačno poduzeti nešto u vezi toga. U listopadu te godine započeo sam svoje prvo veliko putovanje. Krenuo sam autostopom iz Hrvatske prema Novom Zelandu te ga nazvao 'Putovanje u Međuzemlje'. Prije puta računao sam da će mi za to trebati dvije godine...ali sada kako sam na putu već duže vrijeme, shvatio sam da će mi put trajati barem tri godine. Putovanje je dosta izazovno zato što je low-budget , a krenuo sam sa samo 1500 eura. Ta činjenica rezultirat će snalaženjima oko financija koje ću provoditi na samome putu. Bit će tu volontiranja u zamjenu za smještaj i hranu te povremena pronalaženja jednotjednih ili čak dvotjednih poslova u zamjenu za novac.

Tako da, drag moji čitatelji, na ovom blogu možete pratiti sve moje avanture i dogodovštine koje će me zadesiti na istom, a pratiti me možete i na Facebooku.

Ponekad čovjek treba otići daleko od doma, daleko u svijet, da bi vidio gdje živi. Zato, isplovimo svi iz ove naše sigurne luke i krenimo u svijet, krenimo u otkrivanje, sanjanje i istraživanje. 

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 0
Mučna poveznica s Tuđmanovim vremenima: U sjeni Petrača i sinova opet se trese država
MAFIJA U DRŽAVI

Mučna poveznica s Tuđmanovim vremenima: U sjeni Petrača i sinova opet se trese država

Petrač je cijelu svoju kontroverznu karijeru proveo balansirajući na rubu politike i prijeteći obilazio oko političkih vrhova jer u ovakvoj državi očito drugačije ne može, piše u novoj kolumni za Express Klauški
Kad Primorac progovori, Zoran Milanović otvara bocu najboljeg vina iz svoje privatne zalihe...
MISTERIOZNI OBIČAJ

Kad Primorac progovori, Zoran Milanović otvara bocu najboljeg vina iz svoje privatne zalihe...

Dragan Primorac, kandidat Plenkovićeva HDZ-a, je iz Platonove špilje, čini se, krenuo prema Pantovčaku, ali je putem izgubio kompas, piše u svojoj novoj kolumni za Express teolog Dalibor Milas
Oči su ogledalo duše, a evo što otkrivaju o vašoj osobnosti
CRNE, PLAVE, SIVE...

Oči su ogledalo duše, a evo što otkrivaju o vašoj osobnosti

Iako boju očiju prvenstveno određuje količina i raspodjela pigmenta melanina, od davnina se boju očiju povezuje i s osobnošću. Otkrijte što vaše oči govore o vama...