Utakmica s Brazilom, 60.000 ljudi, pjeva se naša himna, a Cico mi kaže: Sad mogu umrijeti

Pogodilo me sve ovo što se događalo u nepuna dva tjedna. Prvo je otišao veliki prijatelj Duško Popovski pa poslije desetak dana ode Cico. Mi smo se družili, odrasli zajedno, kvart do kvarta. Provodili dane i noći zajedno, trenirali, bili suradnici u dosta klubova i reprezentaciji. Vrlo teško proživljavam ove dane, oborilo me s nogu, rekao nam je umirovljeni hrvatski golman Tomislav Ivković (60) u emisiji posvećenoj velikom Zlatku Cici Kranjčaru (64).

Pokretanje videa...

01:12

video | Video: 24sata/pixsell

Legendarni nogometaš i trener, bivši izbornik Hrvatske Zlatko Cico Kranjčar preminuo je u Zagrebu u 65. godini. Cico je 18. veljače primljen u zadarsku bolnicu zbog problema s jetrom. Nakon deset dana liječenja, zbog pogoršanja stanja prebacili su ga u Zagreb, no nije se uspio izvući. Znalo se da je u lošem stanju, ali vijest o smrti šokirala je sve.

- Pričao sam s Nikom u subotu, rekao je da tata nije najbolje, ali nadali smo se da će biti okej. Kad sam ujutro vidio njegov poziv, osjećao sam da nešto nije dobro iako sam htio čuti bolju vijest. Nažalost, dogodilo se to najgore. Izgubili smo prijatelja, bivšeg kolegu, velikog dinamovca. On je jedini čovjek kojeg ja znam da se nitko nije mogao naljutiti na njega. I kad napravi glupost, sve mu bude oprošteno. U svakom smislu gospodin, čovjek, pravi Zagrepčanin, živio je za Dinamo. Volio je svoj grad, posvetio život obitelji i društvu, spajao je ljude, obožavao se družiti, bio je isti prema svima, koji god sloj društva bio. Sa svakim je popričao, svakoga je htio poslušati. Bio je optimističan, kad su bili loši trenuci, potapšao bi me po ramenu i rekao: 'Kaj se sekiraš, bit će sve u redu'. Ne mogu vjerovati što se sve dogodilo u posljednje vrijeme, uz ovu pandemiju koja nas je promijenila psihički i fizički. Odlaze prijatelji kao glineni golubovi - kazao nam je Ivković.

Cico i on su dugogodišnji prijatelji, a sve je krenulo još početkom 80-ih kada je Ivković igrao u pionirima Dinama, a Cico, koji je četiri godine stariji, u juniorima.

- Cico je bio top igrač. Ja sam bio u pionirima, on u juniorima. Dinamo je bio prvak, bila je jako dobra generacija, prošao je samo jedan igrač iz juniora i to je bio Cico. Družili smo se stalno, bili smo svakodnevno u kontaktu. Kad sam ušao u prvu momčad 1978. godine, bio je jedan od prvih koji je stao uz mene, bio sam 4 godine mlađi. Potreban ti je netko kad ulaziš u ekipu bez obzira što sam bio već dugo u seniorskom pogonu. Bio je za sve tu. Kao kapetan, čovjek, ma ima sto situacija kada je trebalo nekoga zaštititi, on je bio tu. Bio je tu i kada je trebalo pomoći nekome, kada se trebalo posvađati. Za prijatelja je imao lijepu riječ i bilo koju vrstu pomoći.

Bio je lider generacije koja je osvojila naslov 1982. godine, ljubimac navijača Dinama diljem svijeta.

- Cico je bio wunderkind, Dinamova maskota. Došao je iz skromne obitelji, bio je gladan uspjeha, htio je uspjeti u životu. Nogometno je napravio fenomenalnu karijeru, da je bilo poštenja u to doba Jugoslavije, zaslužio je puno više utakmica u toj reprezentaciji, ali tada su bile bitne druge kvalitete, ne nogometne. Pokazao je svima da je bio top igrač i velik čovjek - kazao je Ivković.

Cico je za Jugoslaviju upisao tek 11 nastupa, koliko bi imao nastupa da je igrao za Crvenu zvezdu, upitali smo našeg sugovornika...

- Imao bi kao Vladimir Petrović kojeg su isforsirali. Imao bi 70-80 nastupa, igrao bi možda u puno većem klubu nego što je to Rapid. Ne podcjenjujem Rapid, bio je to vrhunski klub. Ali sigurno da bi mu se otvorile veće mogućnosti i veći klubovi za nastavak karijere.

Kranjčar je bio jedan od onih, kako ih volimo nazivati, umjetnik s loptom. Bio je kompletan, mogao je sve s loptom, izluđivao je protivnike, ali i svoje suigrače na treninzima. Ivković je jedan od onih koji se mogao uvjeriti u to.

- Cico je imao strašne lažnjake, udarac lijevom, desnom, glava. Bio je kompletan. Centarfor, lažni centarfor, igrao je lažno desno krilo. Bio je vrlo opasan, sjećam ga se iz Rapida. Cico je uz svoje ponašanje, svoj osmijeh, dobrotu, oborio sve s nogu i bio je tamo kao doma uz Peru Bručića koji je prvi došao.

Nakon što je započeo karijeru u Dinamu iz Zagreba te igrao za Dinamo iz Vinkovaca i Crvenu zvezdu, Ivković se 1985. godine uputio u austrijski Tirol iz Innsbrucka, a prvi ga je nazvao, tko drugi, nego Cico. Je li zabio koji gol svome prijatelju?

- Nije mi htio zabiti jer sam tek došao u Austriju ha-ha. Da mi ne pokvari raspoloženje. Zabio je jako puno golova, bio je top igrač. Odmah me zvao kad je čuo da dolazim, sve mi je rekao, kako se trebam ponašati, što da pazim. Ovi su onakvi, ovi ovakvi.

Cico je kao igrač i trener radio diljem svijeta, svugdje su ga ljudi vodili. Čak i poruke Splićana, Riječana, hajdukovaca nakon njegove smrti. Njega svi vole. koja je bila njegova tajna?

- Cicina tajna bila je jednostavnost. Bio je nasmijan, otvoren, nije glumio veličinu. Ponašao se prema svima isto. Mi dođemo u Split, isto, dođemo u Beograd, isto. Danas me zvao Faruk Hadžibegić, bivši reprezentativac Jugoslavije, zamolio me da mu kažem što će biti sa sprovodom. Jako puno ljudi me zvalo. Zvao me Vatroslav Mihačić iz Francuske, ostao je svima u sjećanju, taj njegov zarazni osmijeh, da ga pamtiš do kraja života.

Kranjčar je bio prvi kapetan Hrvatske, u onoj povijesnoj utakmici protiv SAD-a 1990. godine, a svoj životni cilj ispunio je kada je postao izbornik reprezentacije. One scene iz Berlina sa SP-a iz 2006. godine i dan danas se prepričavaju. Hrvatska u prvom kolu igra protiv aktualnog i tada nevjerojatno moćnog Brazila, na stadionu 60 tisuća ljudi, a većina njih u kockicama. Desetak tisuća grla pjeva hrvatsku himnu, nema tko se nije naježio tog dana. Hrvatska na tome SP-u kao da je igrala na domaćem terenu.

- Cico je imao tri svetinje. Broj jedan obitelj, broj dva Dinamo, broj tri, piramida, najveća čast, biti izbornik Hrvatske. On je to doživio i prihvatio nešto najveće što mu se može dogoditi. Kada pričamo o tome, kao prvi hrvatski kapetan, to mu je bila neviđena čast i zadovoljstvo.  On je doživljavao strahovito svaku utakmicu reprezentacije. Kad je krenulo Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj, to je njemu bilo puno srce, bio je toliko sretan i zadovoljan što može voditi reprezentaciju svoje države na SP-u. Prva utakmica s Brazilom u Berlinu, 60 tisuća ljudi, krcato. Dan danas je teško objasniti tu atmosferu, tu kemiju što se događalo. To je neobjašnjivo. To se stvorila takva atmosfera da smo svi bili pozitivno šokirani i ježili se od prve do zadnje minute. Sviraju se himne, završe se himne, on meni kaže, 'Tomek, sad mogu umrijeti, ovo je strašno'. To je njega vodilo. 'Kad sam to doživio danas, ništa me više ne interesira. Meni je srce puno', govorio mi je - kazao je Ivković koji mu je bio pomoćnik u reprezentaciji. 

Gdje ste sve surađivali?

- Bilo smo u Sesvetama, u Iranu, u Dubaiju, par destinacija i hrvatska reprezentacija. Jako inteligentan čovjek, zna igračima ući pod kožu bez da zna njihov jezik. Taj njegov osmijeh, ponašanje, on je bio u tome prvak svijeta. Pa osvojio je prvenstvo sa Zagrebom. Pored Dinama i Hajduka to je naučna fantastika. On je ukomponirao igrače za koje su rekli da neće nikada moći igrati zajedno. Da je to nemoguća misija. On im je pokazao da su španeri donijeli to prvenstvo. To mu je jedan od većih uspjeha. 

Cico je bio jedan od onih koji je obožavao društvu, priču, zafrkanciju i uvijek je volio razgovarati sa svima. 

- Čuli smo se prije par mjeseci. Druženja s njim su uvijek zanimljiva, uvijek se smije, zafrkava. Sjećam se scene sa SP-a u Njemačkoj. Mi u hotelu, spremamo se za spavanje, sutra utakmica s Brazilom. Dolazi hotelijer gospodin Leko, s puno ljudi, svi nas znaju. Ajde budemo sad jednu popili, ali na kraju je druženje bilo do sitnih sati. Sutra smo se svi ustali, kao ptičice, nikome ništa. On je uživao u druženju, za njega je osama bila smrt. Otišao je naš Popovski, oni su bili prst i nokat. Kao da je rekao 'otišao je moj frend, idem ja za njim, da me ne čeka dugo. 

Kako je Cico postao popularan među brojnim generacijama?

Kroz roditeljske priče. Jako puno događaja i priča se moglo čuti. Danas uz Youtube, bez obzira što izgleda drugačije, uvijek se vide potez i kvaliteta. Njegovo znanje bilo je vidljivo. 

Ivković i Kranjčar bili su dugogodišnji prijatelji i suradnici, a legendarni golman nam je priznao kako je znalo biti i loših stvari. Ali Cico je to sve rješavao osmijehom.

- Bilo je dobrih i loših stvari, došli smo na razne adrese, bilo je nesporazuma pa sam ga spašavao tu i tamo. S njim je bilo super i kad su bile teže situacije jer bi sve završilo sa smijehom.

Cico, kao legenda Dinama, bio je na korak od Hajduka dvaput. Prvo kao igrač, a onda i kao trener. No to se nikada nije dogodilo, a naš sugovornik nam je i otkrio zašto.

- On je bio blizu Hajduka kao igrač i kao trener, ali vjerojatno nisu imali dovoljno snage da ga u to doba stave za trenera i igrača. Imao je od Zvezde ponudu, od jako puno klubova, ali to politička ruka zamijesi. I kaže  'ne, Cico je naš i to tako mora ostati' - završio je Ivković.