'Ušli smo u srpski logor smrti, naša krv i dalje je na zidovima'

Sporo, drhtavim rukama, Franjo Kljaić (61) otvara metalna željezna vrata. Oprezno hoda zapuštenim i derutnim hodnicima nekadašnjeg srpskog logora Stara Gradiška, dok mu šuta, staklo i otpad škripi pod nogama. U hodnicima je ledeno, no Franjo se trese od jeze. Tu je, na istom mjestu gdje su mu prije 24 godine, kao i njegovim supatnicima, pogazili dostojanstvo, uništili život i zdravlje. Iako su prošle silne godine od njegovog odlaska iz ovog logora, stravična iskustva i mučne slike i danas ne može izbrisati iz pamćenja.

- Zarobljen sam 20 travnja 1992. u Derventi i dan kasnije dovezen u Staru Gradišku. Nismo imali poveze preko očiju, ali nismo ih smjeli gledati.

Morali smo stajati spuštene glave i s rukama na leđima. Prošao sam sve i svašta, od mučenja pa do psihičkog ubijanja. To se ne zaboravlja, govori nam Franjo dok ulazi u ćeliju koju je dijelio s još jednim logorašem.

Gleda po bijelim zidovima i svjetiljkom traži svoje ime i prezime koje je iglom urezbario u tada krvlju natopljene zidove.

- Kad su nas dovezli, uzeli su nam odore te dali zimske uniforme JNA i kape. U mojoj je bila ušivena igla. Računao sam da neću živ izaći jer sam vidio što se ovdje događa, pa sam iglom na zid urezao ime i prezime te broj telefona.

Spavali smo na betonu, imali jednu deku, nuždu obavljali u kanti u kutu

Tu je upisan i Ivica Bokulić, koji je sa mnom dijelio ćeliju, a i danas se vodi kao nestao - pripovijeda nam Franjo.

Tri puta su ga, kaže, vodili na streljanje i odustajali. Prebijali ga, mučili u podrumu s vodom kroz koju su puštali struju, grijali mu nokte cigaretom...

- Kako sam preživio? Pa tek tada sam vidio koliko toga čovjek može izdržati. Ne znam što mi je bilo najbolnije. U sekundi ti stotinu stvari prođe kroz glavu. Dvaput su mi iščupali kosu, evo još se vide ožiljci. Prebijali bi me na katu u sobi za ispitivanje, a ja bih u nekom trenutku pao u nesvijest. Kad bi me dizali s poda, uhvatili bi tih dva centimetra moje kose i tako su je iščupali. Sve mi je bilo krvavo na glavi - prisjeća se s gađenjem Franjo pokazujući ožiljke na tjemenu. Ruke mu drhte, otkrivaju koliko ga izjedaju i bole ta mučna sjećanja.

Smrt bi nam bila milost

- Nekad su mi na ispitivanjima gasili cigarete na koži, tu između prstiju. No češće su je prislanjali na nokat, gdje su živci, i tako ga grijali. Kad je prvi put počelo peći, izmaknuo sam ruku. E, onda sam dobio palicom po prstima jedno šest puta te sam nakon toga stisnuo zube i trpio. Na streljanje su me vodili tri puta, i to je bilo psihičko ubijanje. Prije nego što su se postrojili tu kraj stepenica, pokazali su mi jednu od soba na katu (mi smo ih zvali apartmani) te mi rekli da su mi gore žena i djeca. Ja sam znao da lažu jer sam obitelj prevezao kod brata u Slavonski Brod. Pitali su me želim li da mi vežu oči. Rekao sam im da se nemam čega bojati i, ako me hoće ubiti, neka me ubiju. Oni se postroje, nišane, njihov zapovjednik drži neku bijelu maramicu i treba je spustiti da zapucaju. Nakon minutu-dvije kaže da me neće streljati večeras, nego sutra navečer. I tako po nekoliko puta - pripovijeda Franjo. Do 15. svibnja, kad ih je registrirao Međunarodni crveni križ, svakodnevno su prebijani najmanje jedanput dnevno. Došli bi u samicu, izveli ih na hodnik ispred i prebijali.

- U samici smo imali jednu deku, kantu za nuždu i goli pod. Za ručak bismo dobili malo tjestenine, nekad sa sirom, nekad čiste, jednu paštetu na nas dvojicu i komad kruha. Jednom prilikom, kad sam dijelio hranu po sobama zarobljenicima, vidio sam da je u tim njihovim kotlovima nestalo hrane. Kako je to bio travanj, na cesti su bile lokve vode, a preko njih su prolazili kamioni, ostalo je na površini tragova nafte i ulja. Oni bi kutlačama zagrabili tu vodu, ubacili u hranu i izmiješali. I dali da to podijelimo ljudima.

“Spavao sam kao pseto. sjedi dolje u ovom ćošku i šuti, bez ikoga. Kao pašče”, Mijat Sirovina u logor je došao 10. travnja 1992. U njemu je proveo 65 dana.

U jelo im stavljali naftu

Taj dan kad sam to vidio, u svim sobama u kojima sam mogao progovoriti, upozorio sam ljude što su im stavili u hranu, rekao da jedu na svoju odgovornost i da ja to ne bih pojeo. Neki su jeli, neki ne - govori Franjo.

U Staroj Gradiški bio je do kraja svibnja te je tada prebačen u logor Manjača i razmijenjen 30. lipnja. U svoju tamnicu prvi put nakon slobode došao je 2000. godine. Trebalo mu je vremena, kaže, da skupi hrabrosti, a uvijek mu je teško i mučno.

- Poslije prebijanja, onih silnih bolova, na prozor su nam dolazile ptičice jer nije bilo stakla. Davali bismo im mrvice hrane, a one su nam pjevale na prozoru. Jedino smo s njima imali iskrene razgovore. To se ne zaboravlja. Nikad - završio je svoju tužnu priču Franjo. Logor Stara Gradiška formiran je u rujnu 1991. nakon okupacije Stare Gradiške i okolnih sela. Kroz ovaj srpski logor do 2. srpnja 1992., kad je zatvoren, prošlo je 1200 zarobljenika. Među njima su bili Mijat Sirovina (54) i Zlatko Krizmanić (63). U glavama im još odzvanjaju grubi glasovi njihovih sirovih i brutalnih krvnika, a na škljocaj zahrđale brave na vratima samice nehotice se trzaju.

Bojali se, šutjeli i trpjeli

- Došao sam 10 travnja 1992. i ovoj samici bio 65 dana. Nije bila baš ovako prljava, prozora nije bilo, imao sam jednu deku i spavao kao pseto. Kad stražar dođe i otvori vrata, moje je bilo skakanje s poda, stavljanje ruku na zid i glava pognuta dolje. I dobiješ batine po leđima. Kad zatvore vrata, okreni se i čekaj. Sjedi dolje i šuti u ovom kutu, bez oca i majke, kao pašče. I čekaj metak u čelo. Drugo ništa - ogorčeno govori Mijat.

A hrana je bila takva, kaže, da se preživi. Bacili bi im na pod tijesta i kruha da to pojedu.

- Poslije pitaju: Je li dovoljno? Ti kažeš da bi moglo još, a oni odgovaraju: E nema više! Lupi po vratima, uđe unutra, dobiješ batine. Još te pita je li bilo dosta. Šutio sam, pognute glave s rukama na leđima. A što ću govoriti kad upadnu dvojica? Bojao sam se i sve mi je bilo teško ovdje. Imao sam dvoje djece, šutio i trpio - pripovijeda Mijat.

Ali više se ne boji. I ne stidi. Oporavio se uz vjeru i molitvu, ali zaboravio nije. I nikad neće.

“Imali smo nokte kao divljaci, izgledali smo kao divljaci, bili u općem smradu”, Zlatko Krizmanić je zatočen u veljači 1992. godine. Razmijenjen je u svibnju 1992.

Nikad neću zaboraviti

- Lako je bilo dignuti ruke na golišave, goloruke ljude praznih džepova, mučiti ih i ubijati. Ali više ne može. Da smo mi od svojih dojučerašnjih prijatelja doživjeli da spavamo u ćumezima kao psi, da nas šutaju, da tuku i ubijaju nas i naše familije, da roditelji ni danas ne znaju koliko je njihove djece Sava progutala! Mogao sam otići u Švedsku, Kanadu, ali nisam htio napustiti svoju Bosansku Posavinu. I danas je volim - uzrujano govori Mijat. Priznaje da mu je prvi povratak u Staru Gradišku bio iznimno težak. Srce mu je, kaže, umalo iskočilo iz grudi kad su ušli u nekadašnji logor.

- Susjedi su me pitali zar sam zaista bio tu? A meni je bilo toliko teško da to nisam mogao ni gledati. Svoju sam mladost ostavio ovdje. Razmijenjen sam u Dragaliću kod Nove Gradiške, a nakon povratka iz logora jako sam obolio. Oporavio sam se, ali se i danas sjetim tih teških dana. Ta strava se nikad neće moći zaboraviti niti preboljeti - završava Mijat.

Ozebline po rukama i nogama

Nešto prije njega, u veljači 1992., u logoru Stara Gradiška zatočen je i priveden Zlatko Krizmanić (63) iz Svetog Ivana Zeline. Ovaj dragovoljac iz 125. brigade u logor je došao sa 100 kilograma, a napustio ga sa 74 kilograma. U samici je bio 11 dana. I on je imao samo deku, gole zidove i kantu za nuždu.

- Nasreću, nisu mi uzeli potkošulju te sam od nje napravio rupčiće za intimne potrebe. Toalet papira nije bilo. Dobio sam i ozebline po rukama i nogama.

Bojao sam se da će me izmasakrirati. Prijetili su klanjem i strijeljanjem

A ti stražari i čuvari logora bili su tako sirovi, primitivni i nasilni. Kad je stražar otvorio vrata, nastojao sam se uvijek dići i držati za zid, kako su rekli. Jednog su tu u ćeliji do mene zatukli do smrti. Kako nije bilo stakla na prozorima, čuo sam kako je stenjao, oni su vikali da se digne i da simulira, a na kraju je nastao tajac. Netko je viknuo: Idi po lekarku i nakon toga se više ništa nije čulo - pripovijeda Zlatko dok među prstima gnječi obod svojeg šešira. Ponavlja da se, koliko je god bio prebijan, nastojao uvijek dignuti i rukama nasloniti na zid.

- Naravno da su slijedili udarci pod rebra, u leđa, udaranje čizmama. Sve je tu bilo teško, a najteže vjerovanje, odnosno sumnja da ću odavde ikad otići. Nisam se bojao smrti jer bi smrt bila milost. Bojao sam se da će me izmasakrirati. Prijetili su klanjem, strijeljanjem, utapanjem, zarezali su mi kožu pod bradom jer su tvrdili da im je netko od naših odsjekao prst. Iako se vidjelo da je to bila stara ozljeda. Zaista, smrt bi bila olakšanje i kraj mukama - priznaje iskreno Zlatko. Ističe da su uvijek našli načina da udaraju i batinaju po leđima ili glavi, obično izmišljajući priče. Primjerice, podijelili bi 10 žlica, šnitu kruha i jednu paštetu na njih dvojicu. Po toj korici kruha, govori Zlatko, uvijek je bilo ptičjeg izmeta. Upadali bi u ćelije i tvrdili da su dali 11 žlica. Potom su ih pretraživali i pri tome batinali.

“Dok je logor držala njihova milicija, batinao nas je tko je htio i kad je htio”, Danijel Štajner je zarobljen 1. prosinca 1991. Iz logora je izašao 11. veljače 1992.

Tukli su ih cijelu noć

- U ćeliji do nas bili su oni koje su proglasili ratnim zločincima. Imali su strategiju da pod prijetnjama i mučenjem priznaš koliko si poklao ili ubio srpske nejači. Bez obzira na to što ti ljudi nisu nikoga taknuli, ti siročeki su pod batinama sve priznali. Njih su svaku noć tukli i to se čulo. Jednom su nas izveli iz samica i odveli na kat gdje je bilo zapovjedništvo. Tamo smo bili cijeli dan i nismo znali što se događa. Kasnije smo saznali da je bio Crveni križ i oni su im pokazali prazne samice tako da nas nisu evidentirali u tom prvom valu. Imali smo nokte kao divljaci, izgledali smo kao divljaci i živjeli u općem smradu. Još se ježim od škljocanja brave koja je najavljivala ulazak stražara i porcije batina - pripovijeda Zlatko.

Razmijenjen je u svibnju, s još 23 zatočenika. Njih su razmijenili za 66 srpskih uznika. U logoru Stara Gradiška prvi zatočenici bili su civili iz Stare Gradiške, Donjeg i Gornjeg Varoša i Uskoka. Isprva je bio pod nadzorom milicije Stara Gradiška, a onda ga je preuzeo V. banjalučki korpus. Torturu razularenih i pijanih četnika u prosincu 1991. godine prošao je i Danijel Štanjer (43). Kad su ga zarobili, bio je pripadnik HOS-a i imao je 18 godina.

“Kad bih pao u nesvijest od batina, dizali bi me čupajući mi kosu s tjemena”, logoraš Franjo Kljaić u paklu logoru je bio od 20. travnja 1992. do kraja svibnja 1992.

Punih 73 dana četničke torture

- U logoru sam proveo 73 dana četničke torture i nije bilo nimalo ugodno. Bio sam u samici, dolje u podrumu, ćelija broj 1. Kad je došla JNA, bilo je mrvu bolje, ali na samom početku, dok je bila njihova milicija, bilo je strašno. Puštali su sve u zatvor, dolazio je tko je htio, tukao kad je htio i koliko je htio. Kad je došla JNA, razularene četnike barem nisu puštali u zatvor - prisjeća se s mukom Danijel. Stavili su ga da dijeli hranu.

- Jeli smo ono što su i oni jeli, ali su znali uzeti ono masno s vrha, natrpati unutra kilogram bibera, zagrabiti vodu s poda, promiješati i to dati zatvorenicima. Da, to su ljudi jeli. Ispitivanja su bila strašna. Koga si ubio, koliko si ubio ljudi, koliko djece. Prije svakog pitanja bile su batine, poslije svakog odgovora bile su batine. Spojili bi struju u vodu u podrumu. Istina, to nije bila jaka struja da te ubije, ali smetalo je. U logoru sam smršavio devet kilograma - pripovijeda Danijel.

Budući da je zarobljen kao HOS-ovac, nisu mu dali čak ni deku. Na pitanje kako se othrvao, odgovara da je pet dana nakon povratka iz logora otišao na ratište.

- Iz logora sam se vratio 11. veljače 1992., a pet dana kasnije sam sa suborcima bio u Nuštru - objašnjava Danijel. Na pitanje je li ikad u životu sreo nekoga od nekadašnjih krvnika, kima glavom.

- Kad sam 1994. godine došao s terena iz Gospića, u kafiću blizu svoje kuće susreo sam Marija Magara. On je tu bio vojni policajac V. banjalučkog korpusa i čuvar u zatvoru. Dok sam bio u logoru, tukao me kao i svi ostali. Sjedio sam u kafiću i vidio da ulazi. Ustao sam i pitao ga poznaje li me, a on je rekao da ne. Automatski sam ga udario, no zaustavio sam se jer ipak mi nismo kao oni. Stalno je ponavljao kako on nije ništa kriv, a ja sam nazvao samoborsku policiju. Čuo sam da je osuđen na 18 mjeseci zatvora - povjerio nam je Danijel. Čim su se za nama zatvorila vrata ovoga mučilišta, sve bivše logoraše obavio je neki spokoj. Koliko god bilo mučno i teško vratiti se u te devastirane zidine i suočiti se s mučnim sjećanjima, drago im je da su barem dio toga izbacili iz sebe.

Da se ne zaboravi. I ne ponovi.