Apostol Pavao nam nije pisao evanđelje uskršnjeg zeca koji nosi šarena jaja. Naravno, svijet nema problema s time. Bitno je samo da se ne spominje Krist. I ateisti dekoriraju kuće sa šarenim jajima i zaluđuju djecu s uskršnjim zečevima. Ni Krist ni apostoli nisu nosali zečeve, niti bojali jaja, niti nas igdje u Božjoj Riječi pozivaju da tako slavimo Kristovo uskrsnuće. Odakle se onda ovaj običaj uvukao u kršćanstvo? Farbanje jaja, dolazak uskršnjeg zeca, pisanice, paljenje krjesova – sve su to poganski običaji slavljenja Aštarte, poganskog ženskog božanstva, u Bibliji poznatog i pod nazivom „kraljica neba“. Pogani su ju smatrali i božicom plodnosti, seksa i rata, kao i božicom Mjeseca. Ona je imala svoj vlastiti kult koji se zvao „sveta prostitucija“. Žao mi je što ovako brutalno zvuči, no to je istina.Pogani su vjerovali da se ona izlegla iz mističnog babilonskog jajeta koje je palo s neba u rijeku Eufrat. Njoj u slavu farbali su jaja, po njima ispisivali magijske riječi i iscrtavali simbole. Zec kao simbol seksualne potencije poganima predstavljao je zemaljsko utjelovljenje božice plodnosti, jer je zec zbog svog brzog i čestog razmnožavanja smatran njezinom „svetom“ životinjom. Popularni običaj tucanja jaja simbolizirao je plodnost. Šarene uskršnje pisanice također su pogansko praznovjerje o „čudotvornim moćima“; a paljenje vatre u uskršnjoj noći, krijes, poganski je drevni obred štovanja Sunca (nebeske vatre)