Undercover: Znate li kako stvarno žive špijuni, agenti i detektivi na tajnim zadacima?
Hollywood je tvornica snova, a jedan od češćih koje proizvodi odnosi se na misteriozan, zavodljiv i zagonetan život ljudi na tajnim zadacima. No je li život špijuna zaista onakav kakvim ga prikazuju na malim i velikim ekranima?
Uz superjunake i mitska bića, špijuni su filmski i televizijski likovi koji pripadaju među najpopularnija holivudskih ostvarenja. Oni su plemeniti, imaju nadljudske vještine, fizički i intelektualno su superiorni, govore desetak jezika, voze najskuplje i najbrže automobile te mogu provaliti u najčuvanija sjedišta svjetskih organizacija. Špijunski filmovi izrazito su popularni jer pružaju gledateljima neku vrstu eskapizma, odnosno bijega od stvarnosti, pa tijekom gledanja bivaju uvučeni u svijet borbe dobra i zla, života i smrti, lažnih identiteta, vladinih tajni i fascinantnih zločinaca. Zato nimalo ne čudi što su se pokazale kao savršena formula za uspjeh u filmskoj industriji.
Mnogi će vjerojatno pretpostaviti da se ta imaginarna stvarnost filmskih i serijskih špijuna u mnogočemu razlikuje od onih njihovih stvarnih pandana. Da bi to i dokazali, istražili smo koji su to najčešći mitovi o špijunima i tajnim agentima kojima su mnogi od nas sigurno već više puta svjedočili.
1. mit: Svakodnevica im je ispunjena opasnostima i akcijom
Malo koja scena u filmovima o špijunima nije ispunjena akcijom. Situacije s kojima se špijun susreće u svojoj misiji uvijek su opasne, inkriminirajuće i životno ugrožavajuće. Naravno, tajni se agent uspijeva, uz pištolje, visokotehnološke sprave i zavidnu snalažljivost, izvući iz svake potencijalno opasne situacije - pritom izgledajući savršeno.
U stvarnosti, špijuni ne moraju biti zgodni i imati trbušne mišiće. Dakako da se traži određena fizička spremnost, ali ne nužno i dobar izgled. Jedina špijunska taktika u povijesti za koju je vjerojatno trebao dobar izgled bila je sovjetska takozvana medena zamka ili Romeov špijun - špijunska tehnika u kojoj su se žene koristile seksom. I premda dobar izgled nije imperativ, privlačna vanjština u određenim situacijama zacijelo može imati neke prednosti. Jednako kao što bilo koji drugi atribut, vještina ili iskustvo mogu biti bolji za neki drugi tip zadatka. Štoviše, bivši rukovoditelji američkih tajnih službi ističu kako su upravo osobe koje izgledaju prosječno najbolji agenti zbog toga što se mogu lakše uklopiti u sredinu u kojoj djeluju ne ističući se. To je samo još jedan dodatni mehanizam osiguranja uspješnosti misije.
Još jedan mit je da tajni agenti skaču sa zadatka na zadatak i prelaze iz jednog lika u drugi, bez ikakve brige o papirologiji. Vjerujemo da je prilično očigledno zašto se u filmovima ne prikazuje ispunjavanje papirologije - jer je dosadno - ali u stvarnosti se agenti moraju pobrinuti za to da se dokazi o kriminalnim radnjama (poput droge, otisaka i slično) obrade u laboratoriju, da ispune istražna izvješća, uzmu izjave i slično. Ovaj vitalni dio posla ključan je za izgradnju i predstavljanje slučaja na sudu.
Osim dosadne birokracije, u televizijski manje zanimljive situacije spada višesatno čekanje u zasjedama ili praćenje potencijalnih sumnjivaca po nekoliko dana, pa čak i mjeseci, da bi na kraju shvatili kako je riječ o slijepoj ulici. Da bi neke stvari učinili malo privlačnijima, filmski producenti često prikazuju špijune koji ne poštuju protokol i rade stvari na svoju ruku, a u stvarnosti bi vjerojatno dobili otkaz za takvo nešto. Nova francuska serija "Špijunski ured" (eng. "The Bureau"), trenutno dostupna na PICKBOX kanalu, prikazuje sve ove tipične mitove o špijunima - konstantnu akciju i suočavanje s opasnim situacijama te zaobilaženje protokola, u ovom slučaju zbog ljubavnog interesa glavnog lika. I bez obzira na to što znamo da nema nikakve veze sa stvarnim događajima, itekako cijenimo napetost koja se prelijeva s ekrana budući da je riječ o seriji koja sjajno prati zakonitosti špijunskog žanra, što u konačnici svaki uloženi trenutak čini vrijednom investicijom.
2. mit: Tajni agenti uvijek počnu suosjećati s kriminalcima koje istražuju
S ciljem da uhiti trgovca droge, detektiv se morao infiltrirati u njegovo kriminalno društvo. Nakon više mjeseci ili godina provedenih rame uz rame, svoju novu ekipu može smatrati prijateljima. Uz emocionalnu komponentu lako je zaboraviti kako njegovo druženje služi samo kao sredstvo za izvršenje špijunske misije. Naime, saznavši životne okolnosti koje su njegova "novog prijatelja ili poslovnog partnera" dovele do trenutnog stanja, tajni agent, htio - ne htio, počne suosjećati s njim. Najdramatičnija scena je ona u kojoj se otkrije da je on špijun ili u kojoj uz sva svoja unutarnja previranja ipak mora izvršiti uhićenje.
Filmaši su u tome mehanizmu već odavno prepoznali pravi magnet za gledatelje, a u posljednje je vrijeme sve više filmskih i TV sadržaja čija se radnja temelji upravo na istraživanju ove zanimljive dinamike. Što kad lik koji bi po prirodi stvari trebao biti zločinac ipak ima ljudske osobine s kojima se možemo poistovjetiti? Upravo je to slučaj s filmom "Svi sveci mafije" (eng. "The Many Saints of Newark"), u kojem su producenti Tonyja Soprana, inače notornog serijskog ubojicu, prikazali kao toplog i ugodnog obiteljskog tipa. Kako su to napravili, možete pogledati na HBO kanalu.
U stvarnom životu, tajni agenti su profesionalci koji bi rijetko ugrozili svoju misiju i posao zbog prijateljevanja s kriminalcem. Oni također često imaju vlastitu obitelj, čiju sigurnost ne bi ugrozili ni pod koju cijenu i kojoj se na kraju posla žele i vratiti. Ipak, ovaj posao može značajno psihički utjecati na pojedinca, tvrdi bivši pripadnik policijsko-obavještajne agencije za suzbijanje droge Mike Vigil, koji je radio 31 godinu kao tajni agent. Prvu špijunsku misiju počeo je vrlo mlad, s 23 godine, i unatoč riziku u koji ga je svaki zadatak vodio, za američki portal Business Insider izjavio je da nikad nije požalio zbog odabira zanimanja.
- Trgovci drogom često bi uperili oružje u mene i ispitivali me. Izvlačio sam se iz mnogo teških situacija. Morao sam, inače bi me ubili da su imalo sumnjali u mene. Ipak, svaka interakcija s njima utjecala je na moj karakter. Morao sam naučiti kako stalno uključivati i isključivati osobnost koju sam izgradio za potrebe tajnih misija, što psihički, naravno, nije nimalo lako - svjedočio je Vigil za Insider.
3. mit: Opsesija ne prestaje dok ne uhvate i zatvore počinitelje
Zbog snimanja više nastavaka pojedinog filma ili epizoda i sezona serije, špijunska tematika na ekranima često uključuje i opsesivno ponašanje protagonista. Priča najčešće ide tako da tajni agent intenzivno radi na nekom teško rješivom slučaju i hvata jednoga kriminalca dok potpuno ne izludi. Ako je špijun, živi s osumnjičenikom godinama, sve dok ne izgradi potpuno čvrst slučaj, a ako radi kao detektiv, dolazi u postaju rano ujutro i odlazi kasno navečer. Radi sve što je potrebno da zadovolji svoju opsesiju.
Često ih gledamo kako rade sate i sate prekovremeno, što bi u stvarnosti prvo trebao odobriti njihov šef, a što se ne događa tako lako. Zapravo rade osam sati na dan, baš kao što je to slučaj i u drugim djelatnostima ili ako su na špijunskom zadatku, posao obavljaju onoliko dugo koliko im nadređeni odrede. Njihova sredstva za špijunažu nisu neograničena, kao što se to prikazuje na ekranu. Malo je vjerojatno da će moći nastaviti s nekim predmetom "dok se ne završi", osim ako ne žele raditi u slobodno vrijeme. A čak i ako bi to bio slučaj, tad ne bi imali pristup nijednom od svojih službenih privilegija, poput pokazivanja značke ili korištenja vatrenog oružja.
Ova opsjednutost zatvaranjem kriminalaca, točnije jedne psihopatkinje i ubojice, držala je i detektivku u HBO seriji "Ubijanje Eve" (eng. "Killing Eve"). U seriji pratimo istragu u trajanju od četiri sezone u kojoj se dvije glavne uloge međusobno pokušavaju uhvatiti. Dok jedna želi nastaviti ubijati, druga će učiniti sve da zloglasnu kriminalku uhiti. U stvarnom svijetu, iako se tajni agenti mogu vezati za pojedini slučaj, to ne znači da će dopustiti da ih zaokupi do te mjere da zapostave naredbe ili privatni život.