Silvio Berlusconi bio je prethodnica vala populista na kojem su stigli Donald Trump, Boris Johnson, Jair Bolsonaro i drugi. Sada se čini da je era populista završena. Ili je stigla era još opasnijih političara na desnici?
U istom tjednu njegov duhovni nasljednik Donald Trump optužen je pred sudom zbog špijunaže, držanja povjerljivih dokumenata i raspolaganja vojnim tajnama, a Boris Johnson, bivši britanski premijer i zagovornik Brexita, morao je dati ostavku na mjesto u britanskom parlamentu zbog afera i laganja.
Istodobno, Vladimir Putin ukopao se u rovovima u Ukrajini, a Aleksandar Vučić ukopao se u političke rovove u Beogradu.
Još ranije, brazilski "Trump", predsjednik Jair Bolsonaro, otišao je s vlasti i nalaziti se pod istragom zbog korupcije.
Uglavnom, svjedočimo kraju jedne ere. Pomoru desničarskih populista koji su u jednom valu pokorili svijet, a onda u valu afera, skandala, korupcije, kriminala, nestali sa scene.
Trump prije Trumpa
Silvio Berlusconi bio je Trump prije Trumpa. Poduzetnik i milijarder, medijski tajkun, političar i populist, ogrezao u seks-skandale, u sramotne javne ispade, ali i u afere s korupcijom, podmićivanjem, poslovnim prevarama, što je sve umotao u desničarski populistički narativ kojim je mobilizirao mase i stvorio neku vrstu političkog kulta. O čemu svjedoče i medijske reakcije nakon njegove smrti.
I da, bio je vrlo blizak Vladimiru Putinu.
Berlusconi je bio preteča populista koji su na valu Brexita i Trumpove pobjede, a pod Putinovim pokroviteljstvom, pokrenuli rat protiv liberalne demokracije, protiv zapadnjačkih institucija, čak i u svojim zemaljama, gazeći po Ustavu i ne obazirući se na zakone.
Boris Johnson morao je otići s vlasti i iz parlamenta nakon istraga o tajnim zabavama u eri Covida i zbog laganja parlamentu.
Donald Trump drugi puta u samo nekoliko mjeseci optužen je pred američkim sudom, prvi puta zbog podmićivanja žene s kojom je imao seksualni odnos. I obojica su bili duhovni nasljednici Berlusconija, prijatelji ruskog predsjednika Putina i operativni provoditelji ruske politike razaranja Europske unije i NATO saveza.
Berlusconi je bio sve što i oni, pa još malo gore.
Kraj ere?
Je li sada njegovom smrću, Trumpovim optužnicama i Johnsonovom ostavkom, kao i Putinovim porazom u Ukrajini i Vučićevim batrganjem na konopcima u Srbiji, okončana era desničarskih populista?
Je li krug zatvoren, a trend potrošen?
Odgovor na to pitanje možda će biti pesimističniji nego što bi se činilo.
Jer, nakon Berlusconija na vlast u Italiji zasjela je profašistička premijerka Giorgija Melloni, na čelu desničarske koalicije koja želi kontrolirati medije, marginalizirati manjine, voditi kulturne ratove i osvajati populističkim parolama kao i u eri pokojnog tajkuna, premijera i organizatora bunga-bunga partyja.
Ništa u post-Berlusconijevoj Italiji nije više smiješno, ako je ikada bilo.
Borac protiv Disneya
Najveći Trumpov konkurent za kandidata Republikanske stranke je Ron DeSantis, guverner Floride, koji dijeli još radikalnije stavove prema seksualnim manjinama, prema imigrantima, prema liberalnim vrijednostima, te koji je Disney pretvorio u svoju vjetrenjaču s kojom ritualno ratuje.
On je smrtno ozbiljan, za razliku od karikaturalnoj Trumpa.
A nakon Borisa Johnsona na vlasti su se zadržali njegovi Torijevci čiji odnos prema migrantima, prema socijalnoj državi, prema manjinama, poprima još radikalnija obilježja, nego u eri razbarušenog premijera.
Sponzor tog desničarskog, anti-EU, anti-NATO, antimanjinskoj populizma, Vladimir Putin gubi utjecaj i u samoj Rusiji, ali analitičari upozoravaju da bi njegov eventualni pad u toj zemlji ogrezloj u brutalnoj agresiji i razvaljenoj sankcijama mogao iznjedriti neku još radikalniju i još opasniju političku inačicu.
Klauni i pajaci
Berlusconi, Trump i Johnson često su percipirani kao klauni, kao politički pajaci, sa seksualnim ispadima i ridikuloznim frizurama, kao političari koji su normalizirali nenormalno, ali i političku nekorektnost i spontanost brendirali kao novu političku modu iza koje se krila duboko pokvarena i opasna politika.
Igrali su na najniže strasti svoje publike i često u tome nisu pogriješili.
Oni su u svjetsku i domaću politiku usadili sjeme zla i podjela, ubrizgali otrov koji neće tako lako nestati iz biračkog korpusa njihovih zemalja, hranili su sentiment koji je dugo tavorio na marginama i promovirali u politički mainstream. Oni možda odlaze, ali neće tako lako nestati njihovo političko nasljeđe.
Kult sličnosti
Od sebe su stvorili kult, svoje birače pretvorili u sljedbenike, demokratska društva u poligone za iživljavanje. Svojom osebujnom pojavom i nastupom nastojali su pokriti svoju zlokobnu politiku, što će biti teško kopirati, a stoga možda i lakše detektirati.
Na sceni više neće biti Berlusconija, Trumpa, Johnsona, sutra možda i Vučića, ali na njihovoj ostavštini napajat će se mnogi politički sljedbenici.
