'Učitelji su progonjena divljač, a za to je odgovorna politika'

Štrajk i prosvjedi zaposlenih u školama dobili su ogromnu podršku javnosti. No problemi u hrvatskom školstvu nadilaze  premale plaće, čega su svjesni mnogi. Jedna od njih je i profesorica Hrvatskog jezika Ivanka Pavić, kako za sebe kaže, netom umirovljena savjetnica za Hrvatski jezik. Prof. Pavić je radila u zagrebačkoj školi Matka Laginje, a učiteljima i nastavnicima uputila je jasnu podršku, ali je i detaljno secirala što zapravo muči obrazovni sektor u Hrvatskoj. Kako ističe, zbog izuzetno loše suradnje obrazovnih institucija, najlošije prolaze nastavnici koji žele izvući najbolje iz svog učenika, a najbolje oni koji tek dijele petice, a problemi u hrvatskom obrazovanju počeli su davno prije ministrice Divjak.

Njezino pismo donosimo u cijelosti:

"Trenutna zbivanja u hrvatskom školstvu ( štrajkovi prosvjetara, sukobi sindikata i Vlade, provedba Škole za život, sindikalni i Vladini argumenti za održavanje štrajka…) potaknuli su me na pisanje ovoga članka. Činjenice nedvojbeno ukazuju na erupciju dugogodišnjega nezadovoljstva prosvjetnih djelatnika, na kraj njihove bezgranične strpljivosti i poslušnosti. Sve upućuje na vrijeme koje više neće tolerirati onu općepoznatu tvrdnju da su prosvjetari najposlušniji kadar u javnim službama koji je spreman ponizno primati udarce glavnih čimbenika odgojno-obrazovnoga sustava (Ministarstva, Agencije za odgoj i obrazovanje, učenika i njihovih roditelja, stručnih služba pojedinih škola, ponekoga ravnatelja…), što su se hijerarhijski uspjeli nametnuti i pozicionirati visoko iznad  izravnih provoditelja odgojno-obrazovnoga procesa u našim školama - a to su učitelji, tj. profesori.

Naravno da se u uređenom društvu treba poštivati hijerarhija. U suprotnome bismo klizili u anarhiju. Samo, kada je riječ o trenutnom stanju u hrvatskom odgoju i obrazovanju, valja preispitati postojeću hijerarhiju. Bit je djelovanja svake valjane hijerarhije da onima „ispod sebe“ ponudi jasne i valjane odrednice po kojima trebaju djelovati, da znade stručno ponuditi prijedloge onima „ispod sebe“, da znade dati smislen odgovor na svako učiteljevo, tj. profesorovo stručno pitanje, da umije pozorno saslušati i raspraviti svaku učiteljevu, odnosno profesorovu dvojbu, da je spremna na suradnički odnos s onima koji aktivno provode odgojno-obrazovne aktivnosti… Sav taj hijerarhijski ustroj trebao bi se temeljiti na savjetodavnom, tj. edukacijskom načelu, zasnovanom na suradništvu, a ne na načelu nedodirljivih autoriteta čiji je smisao djelovanja ukazati učiteljima, tj. profesorima da će svaka veća „neposlušnost“, makar se ona temeljila na zaštiti interesa struke, biti odgovarajuće sankcionirana. Kao i u životu uopće, i ovdje  ima i časnih i stručnih ljudi, ali su oni tihi, gotovo neprimjetni u svome djelovanju.

Nedavna izjava ravnateljice Agencije za odgoj i obrazovanje gospođe Dubravke Stamać na HRT-u najbolje oslikava situaciju u spomenutoj hijerarhiji. Na novinarkin upit o suradnji  Agencije i Ministarstva gospođa Stamać je odgovorila: „Gospođa Ministrica i ja nismo osobno komunicirale. To smo činile  preko naših suradnika.“ Dakle, u vrijeme provedbe Škole za život, najavljene kao naše dosad najveće reforme školstva, osobno ne komuniciraju čelnice dviju krovnih prosvjetnih institucija! Na seminarima i stručnim vijećima učitelji često otkrivaju da se istupi ljudi iz Ministarstva ne podudaraju s istupima ljudi iz Agencije. Takve okolnosti, zasigurno, zbunjuju učitelje i ne mogu im osigurati kvalitetnu stručnu edukaciju.   
 Gotovo četiri desetljeća provela sam kao aktivna sudionica svih zbivanja u hrvatskom osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju te sam tako svjedočila donošenju brojnih zakona, pravilnika, pedagoških standarda, pa i reforma. Bilo je u svemu nabrojanome i uspona i padova hrvatskoga školstva, izvrsnih i prosječnih pedagoških i metodičkih pristupa realizaciji nastavnih planova i programa, tj. uspješnih i neuspješnih načina prezentiranja predmetnih sadržaja.

No prvi pravi početak spuštanja hrvatskoga školstva na nisku razinu počeo se izrazitije primjećivati u provedbi Hrvatskoga nacionalnoga obrazovnoga standarda  (HNOS-a). Dajući  tada prednost nestručnoj metodologiji izbacivanja sadržaja iz nastavnih planova i programa, Ministarstvo je svojim glavnim  geslom „Manje štrebanja, više znanja“ postupno počelo privlačiti širu  nestručnu  javnost, posebno roditelje. Iskreno, koji se roditelj ne bi složio s mogućnošću da mu dijete minimalno uči, a  mnogo nauči?! Treba li kriviti roditelje što im nitko namjerno nije objasnio da će njihova djeca takvom metodologijom biti uskraćena za temeljna znanja i vještine koje će im nedostajati tijekom njihova kasnijega školovanja? Reforma koja se ponajmanje bavila načinom prezentiranja i vrjednovanja pojedinih nastavnih sadržaja već je u samome svome početku ignorirala i učenikovu i učiteljevu, tj. profesorovu ulogu u odgojno-obrazovnom procesu. Bila je to udica na koju se upecala većina roditelja. Da bi se zamaglio nestručan pristup hijerarhijskih struktura, tj. provedba reforme bez jasno definirane metodologije,  u našem se  odgojno-obrazovnom sustavu krenulo  u posve nekritičnu i licemjernu „suradnju“ s roditeljima, kojima su se sve češće osvješćivala njihova prava, ali su se pritom namjerno izostavljale njihove obveze! Jednako se tako (svjesno ili nesvjesno) izbjegavalo naglasiti roditeljima poznatu činjenicu da će učeniku i dvije lekcije biti previše ako mu ih učitelj, tj. profesor ne zna prezentirati.

Tako su mnogi  roditelji, ne znajući da je nestručnim izbacivanjem nastavnih sadržaja narušena vertikala u odgojno-obrazovnom radu,  postupno počeli  nadzirati isključivo količinu nastavnih sadržaja koju im dijete treba usvojiti te doživljavati učitelje, tj. profesore koji svoj posao rade po ljudskoj i stručnoj savjesti kao mučitelje svoje djece. Svaki su djetetov angažman u suradničkom učenju, tj. u interakciji s predmetnim učiteljem i ostalim učenicima u razrednom odjelu ( što bi trebalo biti osnovno načelo svake kreativne i moderne nastave!)  počeli tumačiti kao zahtjevnost i rigidnost predmetnih učitelja. Ohrabreni podrškom i Ministarstva i Agencije za odgoj i obrazovanje, roditelji su sve češće svoju pravdu počeli tražiti upravo u tim ustanovama -  umjesto u školama koje im djeca pohađaju i u kojima je nastao eventualni problem. Spoznaja da su i Agencija i Ministarstvo pretrpani anonimnim prijavama roditelja, da se opravdanost svake takve prijave provjerava nadzorom nad prijavljenim učiteljem te da za nadzorom utvrđenu neopravdanost prijave nitko ne odgovara ( osim što anonimno prijavljeni učitelj nastavlja živjeti i raditi sa spoznajom da je u kategoriji divljači za slobodan odstrjel!) težak je kamen oko vrata naših prosvjetara. Ako se i dogodi  koji bliski susret učitelja s nezadovoljnim roditeljem, on je često u kategoriji tzv. „susreta visokoga rizika“.

Naime, učiteljevo su  jedino oruđe pred agresivnim i bezobraznim roditeljem trpljenje i poniznost. Svjesni da ni od koga u sustavu odgoja i obrazovanja ne mogu očekivati zaštitu svoga osobnoga digniteta i digniteta svoje struke, mnogi učitelji pribjegavaju metodama udovoljavanja kako roditeljima, tako i učenicima. Tako dolazimo do kršenja osnovnoga pedagoškoga načela: minimalan rad maksimalno nagrađujemo! Bolje reći, razvijamo u budućim nositeljima hrvatskoga društva spoznaju da se neradom i neznanjem može doći do uspjeha (naši su imenici preplavljeni peticama!). Ta je situacija ujedno i odgovor na porazne rezultate naših srednjoškolaca na državnim maturama!!!
Naravno da i među nama učiteljima ima izvrsnih, dobrih i loših. Apsurdna je spoznaja da najviše stradavaju izvrsni učitelji, učitelji koji, poneseni učiteljskim erosom, nastoje otkriti i razviti ono najbolje što čuči u svakom njihovom učeniku, učitelji koji u svakom svom učeniku gledaju budućega mladoga, etičnoga, marljivoga i obrazovanoga čovjeka  koji će jednoga dana pridonositi kulturnom i gospodarskom prosperitetu svoje domovine. Ne možemo promišljati uspješnost bilo koje reforme ako je narušen  odnos između glavnih čimbenika odgojno-obrazovnoga procesa: učitelja, učenika, roditelja, Agencije i Ministarstva! Možemo li govoriti o uspješnosti bilo koje reforme u situaciji kada gotovo ne postoji učiteljeva autonomija (na koju se rado pozivaju sve visokopozicionirane strukture u našem sustavu), kada je dignitet struke na najnižim mogućim granama?!

Tko je među učiteljima izvrstan, dobar ili loš djelatnik, i Ministarstvo i Agencija mogu lako otkriti. No za to valja imati razrađenu metodu provjere. Kada je i koga zanimalo pišu li se u prvim razredima svih srednjih škola ispiti predznanja? Je li itko iz Agencije ili Ministarstva zatražio od srednjih škola da to učine i pošalju povratnu informaciju o rezultatima tih ispita Agenciji i osnovnoj školi iz koje je dijete došlo? Ne bi li se tako jednim udarcem ubile dvije muhe: roditelji bi tada vršili manji pritisak na učitelje, a Agencija i osnovne škole imale bi izvrstan uvid u rad svojih djelatnika. Ponižavajuća je činjenica da sve više srednjih škola razmišlja o uvođenju prijamnih ispita. Zašto nemaju povjerenja u osnovnoškolski uspjeh svojih budućih učenika? Sustav našega odgoja i obrazovanja itekako je odgovoran  za pojavu „loših djelatnika“. Naime, nadziru se samo učitelji koji žele napredovanje u zvanje mentora ili savjetnika i uglavnom anonimno prijavljeni učiteljii koji savjesno rade svoj posao ( pa zbog toga ne mogu masovno poklanjati petice). Tako oni koji malo daju i malo traže, a dobro nagrađuju svoje učenike ostaju pošteđeni svakoga stručnoga nadzora. Takvi su često i miljenici roditelja! Napominjem da valja biti oprezan pri uporabi pridjeva LOŠ.

Radi li se ovdje o ljudima koji ne znaju i ne žele raditi ili o prilagodljivim osobama - koje se pokoravaju trenutku da bi mogle prehraniti sebe i svoju obitelj?!
Jesu li se naše krovne institucije ikada upitale kako učitelj može kvalitetno raditi u razrednome odjelu od dvadesetero učenika u kojemu šestero učenika savladava nastavne planove i programe po individiualiziranome pristupu, a jedan učenik iste  te nastavne sadržaje usvaja po prilagođenom programu? Kako je moguće da se u jednom razredu nađe toliko učenika s poteškoćama u savladavanju nastavnih sadržaja? Kako je moguće da se sve češće poništava razlika između učenika koji zaslužuju individualni pristup i učenika koji nastavne sadržaje mogu savladavati jedino po prilagođenom programu? Zašto se mnogi učenici koji zaslužuju prilagođeni program svrstavaju u kategoriju učenika s individualiziranim pristupom? Gdje su tu Prava djeteta, na koja se svi rado, bolje reći licemjerno, pozivaju?
Znaju li ljudi u Agenciji i Ministarstvu da našim učiteljima povratak kući nakon održane nastave ne predstavlja vrijeme za odmor? Povratak kući našim je učiteljima samo nastavak radnoga dana!

Progovorila sam o problemima s kojima se naši učitelji redovito susreću i o kojima sindikati nemaju potrebu govoriti. Oni su od takvih problema odavno pobjegli, pa ih se ne mogu sjećati. Da, podržavam štrajk prosvjetnih djelatnika, ali ne isključivo pod motom  6,11%, ili kako su to već sindikati formulirali. Niti pjevanje bećarca na Markovu trgu nije me štrajkaški raspoložilo. Dobronamjerno upozoravam naše sindikate da se dignitet struke ne može braniti polupismenim oblcima usmenoga i pisanoga načina izražavanja. Oni  koji tvrde da predstavljaju  visokoobrazovane ljude, akademske građane naše domovine Hrvatske, moraju voditi računa i o razini svojih javnih istupa.  
Previše cijenim svoje kolege i svoju struku da bih štrajku dala samo brojčani predznak ( iako su nam brojke itekako važne i potrebne) i obilježje populističkoga derneka. Podržavam štrajk jer želim da se javnost informira o stvarnom položaju prosvjetnih djelatnika u hrvatskome društvu, da bih obranila učiteljevu autonomiju i dignitet struke. 

                    Ivanka Pavić, prof., netom umirovljena savjetnica za Hrvatski jezik"