Srce ne bira u koga ćemo se zaljubiti. Kada shvatimo da je to pogrešna osoba vrlo često je prekasno i nasilnika se teško riješit, a institucije ne čine skoro ništa da zaštite žrtvu. Kad se nasilnika i prijavi, provede jednu noć u policiji, sutra se vrati doma i žrtva postaje još većom žrtvom. Ako se žrtva brani pa nasilnik zadobije koju "ogrebotinu" u tučnjavi, oboje snose iste sankcije (punjenje državnog proračuna, u koliko je žrtva - najčešće žena preživjela napad). Često se pitamo zašto žrtve (90% žene!?) ne napuštaju zlostavljače. Prvi razlog je ogroman strah; djeca, financijska i materijalna ovisnost itd. Riješite se straha, kontaktirajte sigurne kuće, malo po malo stvari će krenut na bolje. Odlazak od zlostavljača nije laka odluka. Žrtva često razvija stockholmski sindrom - emocionalnu vezu i identifikaciju s agresorom kako bi lakše podnijela zlostavljanje i nije si u stanju sama pomoći. Zato je nužno potrebna pomoć okoline, rodbine, prijatelja, institucija. I kad se napusti zlostavljač, on/ona može, a i ne mora provesti svoj bolesni naum (vrlo često to ostaje "samo" prijetnja), ali ako ostanete uz zlostavljača šanse da svoje prijetnje i ostvari drastično rastu. Zlostavljači u pravilu uvijek nasrću na slabije, služe se sredstvima zastrašivanja, vrlo često su spolno disfunkcionalne (što je veliki udar na ego?), a u biti velike kukavice, itekako svjesni svojih zlodjela.