'Ubili su djecu i Željki odrezali pletenicu, nosio ju je kao trofej'

Nikolina (9) i Željka (15) Fabac, Darko Dvorneković (10), Dario (5) i Tomislav (2) Jurić i Katica Šimanović nevine su žrtve Domovinskog rata. Njihovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i njihova su imena još uvijek na popisu nestalih. 

POGLEDAJTE VIDEO:

Nikolinu, Željku i Darka, s još 10 civila u Gornjim Jamama kraj Gline mučki je 11. prosinca 1991. godine ubila paravojna skupina "Šiltovi". Kako su ubijeni i roditelji djece, za njima i danas traga njihov rođak Ivica Kuštreba (66).

- Darko je s deset godina vozio traktor. Željka je s mojom kćeri išla u školu, završile su sedmi razred i krenule u osmi. Tata im je ubijen između Donjih i Gornjih Jama s još dvojicom sumještana. Nađen je bez glave. Došao sam do jedne žene koja mi je ispričala da je jedan od tih četnika dolazio kod nje. Sa sobom je nosio pletenicu koju je odrezao Željki i hvalio se da ju je u Gornjim Jamama odrezao jednoj curici. Tu je pletenicu čak močio u kavu i tu kavu pio. Njihov san i veselje netko je ugasio. Netko tko nema ljudskosti. Da ideš takvu dječicu ubiti... Da ideš bilo koga ubiti... Nemam riječi - rekao nam je Ivica Kuštreba.

Kako nam je ispričao, u jednoj kući skupilo se 14 ljudi. Među njima Darko, Nikolina i Željka. Zlotvori su ušli u kuću i pokosili ih rafalima. 

- Nikoga nisu poštedjeli. Na zgarištu kuće nađene su kosti dviju žena, ali nisu ih uspjeli identificirati. Baka tih curica obišla je to zgarište nakon masakra. Vidjela je kraj peći neke kosti, a čovjek koji je bio s njom uvjeravao ju je da su to kosti ovaca - ispričao nam je Kuštreba.

'Rekao sam im: Spremite stvari i bježite!' 

Joso Šimanović (47) iz Glinskog Novog Sela još tuguje za sestrom Katicom, roditeljima i djedom. Posljednji puta vidio ih je 4. listopada 1991.

- Svi zajedno popili smo kavu. Zagrlio sam ih i rekao: Spremite stvari i bježite! To je bio naš posljednji susret. Moja sestra bila je na pragu života, pet godina mlađa od mene. Bili smo jako bliski. Još joj je dvije godine trebalo da završi trgovačku školu i silno je željela otvoriti trgovinu u ovoj našoj kući koju smo dovršili i u nju uselili početkom devedesetih. Ubili su je ni krivu, ni dužnu. Čuo sam da su muškarce, među kojima su bili moj otac i djed ubili tu kraj trafostanice, a žene zatvorili u jednu kuću dolje u selu i gađali je zoljama. Ovo naše selo dalo je sve u ovom ratu, 33 ih je ubijeno. Koga su uhvatili, toga su ubili - pripovijeda Joso dok mu brada podrhtava od silnog bola.

Vremenom je čuo i priče da je jedan želio poštedjeti život njegovoj sestri.

- Ispričali su mi da je rekao: Pa nemojte je ubiti, mlada je, pustite je. A drugi mu je odgovorio: Ili ćeš pucati, ili ćeš se maknuti, ili biti ubijen u stroju. Pa sad vi mislite kako je tome čovjeku? Do danas nisam saznao tko je taj čovjek - kaže Joso.

'Sestru i njezinu djecu nikada nismo našli' 

Za svojim nećacima Darijem i Tomislavom, ali i sestrom Verom i šogorom Zlatkom traga i Mirjana Vujčić (59). S početkom prvih granatiranja iz Majura se sa suprugom i djecom sklonila kod roditelja u selo Kostrići. 

- Srbijanske paravojne skupine ušle su selo 15. studenog 1991. Sve kuće su zapalili i poubijali mještane, među njima i moje roditelje, sestru, njezinu djecu, njezinu svekrvu Milku Jurić, a šogora su odveli u nepoznatom smjeru. Posmrtne ostatke majke i oca našli smo nakon rata na zgarištu kuće. Pronašli su i Milkine posmrtne ostatke. No sestru, njezinu djecu i supruga nismo. I dalje ih vodimo kao nestale. Nikad ih nisam proglasila mrtvima jer ja to jednostavno... ne mogu - kroz suze nam je rekla Mirjana.