Andrej Plenković demolirao je opoziciju koja će biti brojčano slaba i ideološki razjedinjena. Takva situacija mogla bi pojačati važnost uloge predsjednika države. Ako ništa drugo, makar u borbi za drugi mandat.
Tko će u zemlji bez opozicije biti vođa opozicije?
Andrej Plenković pogazio je sve: opoziciju u stranci, opoziciju Vladi, opoziciju u parlamentu koja će biti brojčano slaba i ideološki razjedinjena... Na političkom horizontu nema osobe koja bi mogla konkurirati aktualnom predsjedniku HDZ-a koji postojano korača stopama nedodirljivog autokrata.
Tko mu se može suprotstaviti?
SDP se okrenuo potrazi za novim predsjednikom stranke i to bi, po svemu sudeći, trebao biti onaj tko se najviše bunio protiv Davora Bernardića. Ujedno i onaj tko je najviši.
Miroslav Škoro trebao je biti premijer ili makar diktirati tko neće biti premijer, a sad ne može više ništa, osim promatrati kako mu se Domovinski pokret osipa kao podrapana vrećica brašna na putu iz dućana.
Novi lideri
MOST, samozvani najveći pobjednik izbora, mogao bi većih imati problema s pitanjem tko će među njima biti najveći lider, Nino Raspudić ili njegova supruga.
Možemo! će iskoristiti dolazak u Hrvatski sabor kako bi imao što bolji pogled prema Zagrebu.
I tko će onda, u zemlji bez opozicije i bez lidera, postati lider opozicije?
Odgovor bi mogao biti iznenađujući - Zoran Milanović. (Ali nemojte mu to reći da se ne izbezumi.)
Predsjednik Republike za to ima nekoliko preduvjeta. Prvo, ustavno je nadređen premijeru i Vladi. Drugo, dovoljno je lišen bilo kakve odgovornosti da može slobodno bombardirati vlast. Treće, u kampanji se hvalio da je "predsjednik sa stavom", pa će njegove stavove biti izuzetno zanimljivo i važno čuti. Ali ne samo kad mu netko stane na žulj, nego i kad netko hrvatskom društvu i građanima stane na žulj.
Sebični motivi
I kad smo već kod sebičnih motiva, četvrti razlog Milanoviću bi mogao biti izuzetno atraktivan: kampanju za drugi mandat predsjednik bi mogao graditi na kritici HDZ-ove vlade. To je ono što ga je dovelo na Pantovčak, to je ono što njegovi birači očekuju kad dođe vrijeme za odluku o tome trebaju li ga ostaviti na Pantovčaku.
Pa ako već ne radi države, a onda makar radi sebe Milanović bi mogao preuzeti neformalnu ulogu lidera opozicije. Nekoga tko će imati pažnju medija i javnosti, tko neće biti vezan stranačkim stegama, tko bi se u kritici mogao pozivati na ustavne ovlasti. I tko će zastupati 70 posto građana koji nisu glasali za HDZ.
Jadna je država u kojoj su sve nade u obuzdavanje apsolutističke vlasti spale na Zorana Milanovića.
#nedamuse
Teško mu je bilo glumiti vođu opozicije dok je bio u SDP-u, teško mu je bilo popravljati državu dok je bio u poziciji moći, teško će mu biti angažirati se u kontroli Andreja Plenkovića i HDZ-a.
Jer, taman se ušuškao u svom zlatnom kavezu na Pantovčaku, ograničio se ovlastima i prilagodio uvjetima, čekajući da prođe vrijeme i navrše se godine radnog staža.
Nažalost, nema druge tako utjecajne osobe na političkoj sceni, s takvom političkom težinom i iskustvom, koja bi mogla parirati sve jačem Plenkoviću. Parirati u obrani institucija, zakona i Ustava, u prozivanju zbog samovolje i apsolutizma, zbog korupcije i klijentelizma, zbog gušenja slobode medija i progona kritičara...
Mesić i Saander
Stipe Mesić obavljao je takav sličan zadatak u vrijeme Ive Sanadera, kad se SDP opraštao od Ivice Račana i pripremao tada zelenog Zorana Milanovića. Prema Mesiću su se okretali mikrofoni i kamere kad god se očekivala kritika Sanaderove vlade.
I kritika je bilo, čak i otrovnih strelica i podbadanja, iako bez prevelikog efekta. Mesić je bio umoran, a Sanader gladan vlasti. Doslovno.
Milanović zasad još ne bi trebao biti umoran (valjda), a Plenković je u drugi mandat preselio mnogo kostura iz svog premijerskog ormara.
U zemlji bez opozicije lider opozicije trebao bi tako biti predsjednik koji formalno nema opoziciju. I ako je Milanović želio smanjiti ulogu i ovlasti šefa države, okolnosti na političkoj sceni mogle bi tu njegovu ulogu iznova pojačati.
