Kolinda Grabar Kitarović u Varšavi je, na 80. godišnjic početka Drugog svjetskog rata, veličala hrvatski antifašizam. Na domaćem planu, pak, opravdava poglavnika Pavelića, relativizira zločine i koketira s ustaštvom.
U Varšavi, pred međunarodnom zajednicom, govori se jedno, na domaćem planu govori se nešto drugo.
Na to smo od Kolinde Grabar Kitarović već navikli.
Predsjednica je sudjelovala na jučerašnjem obilježavanju 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata u Varšavi i tamo odala počast svim državama koje su stale u obranu slobode i mira u Europi i svijetu.
Pa naglasila: "Hrvatski narod razmjerno broju stanovnika najviše je pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana".
Možda je izbacila bistu vođe tog antifašističkog pokreta iz svog ureda na Pantovčaku, ali je ipak izjavila ono što se od nje očekivalo na ovakvom događaju. Cijeli svijet je gledao.
Ali pred očima hrvatskih birača Kolinda malo korigira svoje viđenje povijesti.
Domoljubi u Argentini
Pa je tako za posjeta u Argentini poručila kako su "nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskoga naroda".
Iako su se u Argentini nakon Drugog svjetskog rata skrasili oni koji su rat vodili na krivoj strani, protiv onih "pola milijuna hrvatskih građana".
Predsjednica je uspjela jednim udarcem ubiti obje muhe: slavi antifašiste koji su Hrvatsku svrstali uz pobjednike u Drugom svjetskom ratu, a slavi i Hrvate koji su se uz fašiste borili za "domoljublje i slobodu hrvatskog naroda".
I ne samo to. U svom nedavnom intervjuu Hrvatskom tjedniku, predsjednica je pronalazila riječi opravdanja za poglavnika Antu Pavelića.
Kamen na poglavnika
"Svi smo mi ljudi", izjavila je Kolinda, "nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogreške. Mi možemo danas raspravljati o tomu zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to neće promijeniti činjenicu da jest, ni osjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima".
Da bi onda u istom dahu govorila o hrvatskim žrtvama i partizanima koji su "bacali ljude u jame".
Nije to bila zločinačka i genocidna politika. Bile su to fatalne pogreške. Valjda je namjera bila plemenita. Naročito s progonima, genocidom, logorima i zločinima.
Tko je onda na čijoj strani? Kolinda je na svačijoj strani. Ona je na strani "domoljuba" koji se paktirali s fašistima, kao i na strani antifašista koji se borili protiv tih istih "domoljuba".
Na poglavnika Pavelića nije se usudila "baciti kamen", ali zato je Josipa Broza izbacila s Pantovčaka.
Čemu fašizam?
Čemu onda služi antifašizam? Da bi se Kolinda promovirala u Varšavi, Izraelu ili s izraelskim predsjednikom u Jasenovcu.
Čemu joj služi fašizam? Da bi se promovirala kod "domoljubnog" biračkog tijela, tražeći isprike, izlike i opravdanja za one koji su se borili, kako reče u Varšavi, "protiv pola milijuna hrvatskih građana".
Kolinda Grabar Kitarović hvali se da je Hrvatska dala najveći doprinos antifašističkoj borbi, i to protiv onih koje veliča kao domoljube i borce za hrvatsku slobodu. Antifašisti su se borili za mir u Europi, a hrvatski fašisti za hrvatsku državu. Koja je, eto, bila fašistička.
Predsjednici to nije problem strpati u isti koš. Vjerojatno je to njezina verzija hrvatskog pomirenja.
U očima svijeta njegovat će imidž Hrvatske kao antifašističke države, a u očima domaćih birača njegovat će sentiment Nezavisne Države Hrvatske.
U svijetu joj se otvara buduće radno mjesto, u Hrvatskoj traži način da sačuva sadašnji posao.
