Ljudi jednostavno nisu stvoreni za ubijanje. Percepciju da su svi vojnici strojevi za ubijanje i da je ubijanje tako jednostavno stvorio je Hollywood i videoigrice, što nema veze sa stvarnošću. Činjenica je da je u 2. svjetskom ratu samo 15 do 20% vojnika pucalo na neprijatelja. U američkom građanskom ratu su nađene hrpe mušketa sa i do 20 punjenja, iako se pune samo jednom, što govori o suzdržavanju vojnika da pucaju. U vijetnamu je u prosjeku na oko 50 000 ispaljenih metaka jedan pogađao cilj. Od svih pilota u 2. svj. ratu, samo 1% pilota je odgovorno za 40% srušenih avione, i to ne zato što su drugi piloti loši, već je većini ljudi jednostavno teško ubiti drugo ljudsko biće. Većina ljudi je spremnijea riskirati život nego uzeti tuđi. Većinu ljudi ubije teška artiljerija i bombarderi koji ne vide svoje žrtve, neprijatelj je samo broj, gotovo nestvaran. Ali u pješadiji, među prvim linijama, kad čovjek jasno vidi svog neprijatelja, stvari postanu bitno drugačije. vidi strah u očima neprijatelja, vidi znoj na njegovom čelu, bol na njegovom licu, krv iz njegovih rana, nekad i očajnički vapaj za pomoć ili milost. Neprijatelj postaje netko vrlo stvaran, netko sa nadama, snovima, strahovima, netko tko ima oca, majku, možda ženu ili djecu., netko poput samog vojnika koji stoji za nišana. Zato je među pješadijom daleko najveći broj oboljelih od PTSP-a i sličnih psihijatrijskih bolesti, od svih grana vojske. A to je i jedan od razloga, zašto većina pravih vojnika i branitelja koji su prošli pakao ratišta, rijetko ili nikako ne govori o ratu, dok oni koji akcije nikad nisu vidili su "veliki ratnici i Hrvati" i najviše huškaju na rat