U školi za djecu s autizmom je tijesno i opasno, ugurani su u male učionice s krovnim oknima

Ovo je škola za djecu s autizmom i za djecu s intelektualnim teškoćama, to su njihove učionice u školi Centra za autizam u zagrebačkoj Dubravi. U tim klaustrofobičnim izbicama svakodnevno borave djeca koja su posebno osjetljiva na gužvu, na zvukove, i kojoj treba prostora za osamu i odmor. Taj "prostor" je kauč, jedva uguran u svaku tu prostorijicu, uz minijaturne radne stolove i ostalu opremu.

U ovako malim učionicama, istima već četrdeset godina, boravi i po pet učenika i nastavnik, u nekima još i asistent, pri čemu su mnogi učenici već i odrasli ljudi, jer polaznici imaju od sedam, do 21 godine. Unutra se guraju već odrasli dečki, nekima je i preko sto kilograma. Nema ni dovoljno sanitarnih čvorova - po tri zahoda na tridesetak učenika i njihove nastavnike. Dio učenika, pritom, treba asistenciju u obavljanju nužde, što znači da se onda dulje i čeka. Dva zahoda u potkrovlju uska su doslovno koliko i školjka, i nemaju vrata. Namijenjena su primarno djeci koja trebaju asistenta pa druga, samostalna djeca radije trpe nego da nuždu obavljaju bez vrata.

Čitav je tavan pretvoren u učionice, jednako tako zbornica, knjižnica, spremište, čak i glavni ulaz u zgradu. Svake je godine sve više djece s autizmom, i Centar, koji vodi školu, vrtić i program za odrasle s autizmom, što većem broju djece želi omogućiti da u vrtić i školu idu. Prostor postaje sve manji, a Grad Zagreb i država ne čine ništa da se to promijeni.

KROVNI PROZORI OPASNI

- Društvo od naše djece očekuje da funkcioniraju, a ne daje im osnovu za to. Ova škola nije samo pretijesna za našu djecu, ona je i opasna za njih. Ta je škola tragedija u nastajanju, upozorava Daniela Tomašković, predsjednica Vijeća roditelja škole i majka desetogodišnjeg polaznika, dječaka s autizmom.

- Što se napredovanja tiče, on se u toj školi preporodio, ali je prostor užasan i opasan. U potkrovlju su krovni prozori, djeca se, ako ostanu bez nadzora, mogu popeti na stol i prozor dokučiti, upozorava majka. Jednom se to, prije petnaestak godina, i dogodilo, srećom je sve dobro završilo. Tu su, međutim, i stepenice do prvog kata i potkrovlja.

- Neki su spori, neki brzi, neki imaju teškoće u kretanju, jedan pogrešan korak, i netko će stradati na tom stubištu, nadovezuje se i majka Irena Filipović. Pridružuje im se i Lidija Blažević iz udruge Sjena, i sama majka dvoje djece s autizmom.

Još neke majke s kojima smo razgovarali potvrđuju da su uvjeti u školi užasni. Navode kako, kad netko od učenika počne vrištati ili vikati, uslijedi lančana reakcija jer je zvučna izolacija među učionicama - nikakva. "Meltdown" nastaje i na izlasku, kad se spremaju kući, u uskim hodnicima. "To nisu uvjeti za našu, visokosenzibiliziranu djecu", zaključuju majke.

Ovo je jedina škola za djecu s autizmom u Zagrebu pa neka do nje putuju i preko sat vremena u jednome pravcu. Da bi u podne došla po sina, mama Daniela, primjerice, od kuće treba krenuti u pola deset, i promijeniti dva tramvaja i autobus.

Dugogodišnja ravnateljica Centra za autizam Zagreb Žarka Klopotan provela nas je kroz školu, ne krije da je prostor premalen i neadekvatan, dapače. Što god su mogli, pretvorili su u učionice, uključujući i glavni ulaz u zgradu, pa se ulazi na sporedni. I zbornnica je pretvorena u učionicu, nema više ni praktikuma za domaćinstvo, informatičke učionice, knjižnice, nema tihe sobe nužne djeci za odmor i opuštanje. I dalje, međutim, nema dovoljnog broja učionica. Umjesto po najviše tri, u učionicama ima i po pet učenika. Oko škole nema ni ograde, osim na jednome, manjem dijelu.

- Broj učenika s autizmom povećava se iz godine u godinu, a površina škole je ista. Ovu školsku godinu završilo je 150 učenika. Prosječno jedan učitelj, uključujući i stručne suradnike, poučava četiri učenika. S obzirom na to da se radi o učenicima sa složenim komunikacijskim potrebama, i nerijetko izazovnim ponašanjima koja zahtijevaju individualni i individualizirani pristup i podršku, za siguran i kvalitetan rad, omjer nije povoljan. U pojedinim razrednim odjelima ili odgojno-obrazovnim skupinama ima i petero učenika s autizmom, napominje ravnateljica.

PROSTOR PUN VIKE I BUKE

- Provođenje nastave u potkrovnim prostorima može biti rizično i potencijalno opasno jer uvijek postoji mogućnost da neki učenik otvori potkrovni prozor i impulzivno reagira. Zbog toga, a i iz drugih razloga, učenici u Centru za autizam niti trenutak nisu bez nadzora. Boravak u prostorima u kojima se teško postiže jasna struktura, u kojima je nedovoljno osobnog prostora za učenike s autizmom, gdje nema mogućnosti za osamljivanje koje je ponekad učenicima potrebno, gdje učenik može biti preplavljen zvukovima, kretanjem mnogih drugih, mirisima nije dobro okruženje za djecu s poremećajem iz spektra autizma, zaključuje.

Njihovi učenici trebaju dobro strukturirano, poticajno i sigurno okruženje. Kretanje im mora biti jednostavno, ne smiju ih ometati zvukovi izvana ili iznutra, sve kako ne bi došlo do tzv "meltdowna", senzorne preplavljenosti - stanja u kojem osoba gubi kontrolu i više ne može regulirati svoje ponašanje.

Ravnateljica dodaje kako je Grad Zagreb kao osnivač Centra za autizam rješavanje problema postavio u prioritete, no to bi moglo potrajati još dugo. Kad škola čak i dobije odobrenje za novo zapošljavanje, dogodi se da na tržištu rada takvog zanimanja više niti nema. Premalo je i njegovatelja, pomoćnicima u nastavi pak treba osigurati bolji status. Nedostaje im i po jedan logoped i psiholog, kao i socijalni radnik.

Po ustanovama za našu djecu kadra nema, svi su preselili u privatni sektor, u kojem mi roditelji skupo plaćamo usluge, paradoks je na koji upozorava mama Lidija Blažević.