Volim klapu Cambi više od svih drugih klapa, ali autor teksta voli daleko više ansambl Cambi od mene. I to je jedina stvar koju mu priznajem. Kao da nismo bili na istom koncertu. NIkad s Cambijevog koncerta nisam otišla praznija, ravnodušnija. Uvijek bi me nosile te pjesme danima. Odmah bih u autu stavila CD, danima ih slušala. A ovaj puta: ništa. Dakle, krenimo redom. Od klape ili točnije, ansambla: glazba je skroz zaglušila pivače i koncert nije najvećim dijelom zbog toga bio slušljiv. Onaj tko ne zna tekstove nema pojma o čemu su pjevali. Propust tonca ili nedostatak uvježbanosti i sigurnosti novih tenora? Bubnjevi i električna gitara i klapa? Mali ćelavi na električnoj gitari se toliko uživio kao da svira u Gun's'n Roses... Totalni promašaj. I više od toga. Nadalje, pozicija pivača na pozornici: tenori su cijelom lijevom parketu okrenuli stražnjice jer neki mudrac nije mogao složiti pravilni polukrug ili ih barem dublje gurnuti u pozornicu. Ovako smo se nagledali ne baš male pozadine novog prvoga tenora, slabo ga čuli, a jedini koga smo mogli vidjeti bio je Šimera. Što je, doduše, dobro.... Prvi tenor? Korektan, valjda. Ali ko će ga znat kad ga nismo čuli iz gore navedenih razloga. No pjevat u Cambiju i bit samo korektan??? Edi, nije ti ni do kolina. Odlazak Alena? Gotovo je s Cambijem kakavog znamo i volimo. A prvi gost Hari? Dezorijentiran, laprda neke gluposti sebi u bradu... falili su s njim skroz. Tek jedan bis? Reći da smo bili na nogama? Ni C od Cambija...