Kovačevići iz Gunje u poplavi 2014. godine ostali su bez svega. Još žive kao podstanari. Nadam se da ćemo jednog dana imati svoj dom samo za sebe, priča nam Sabina Kovačević
JOŠ ČEKAJU SVOJU KUĆU
U poplavi Gunje 2014. izgubili su sve: 'Moje kćeri odrasle su u kontejneru. Sanjamo svoj dom'
Bilo je hladno, voda je bila svugdje, do doma u kojem smo živjeli mjesecima nije se moglo. Rodila sam Ajnu 2015. godine u bolnici u Vinkovcima. Poljubila sam je i pustila suzu jer sam znala da ne idemo svojoj kući, nego u kontejnersko naselje u kojemu smo živjeli već nekoliko mjeseci moj suprug Armin (31) i malena Nejla u dobi od dva mjeseca. Srce mi je jako udaralo, došlo nam je to malo biće jer smo to mi htjeli i željeli, mislila sam si kako nam bude, samo da smo zajedno.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
02:34
Ispričala nam je mama Sabina Kovačević (29), žena koja je ponosna na svoje dvije kćeri, Nejlu i Ajnu, te na supruga Armina koji teško radi kako im ništa ne bi nedostajalo. I zaista, sve je bilo lijepo, uredno u božićnom i novogodišnjem duhu. Urođeno gostoprimstvo dočekalo nas je na ulaznima vratima, dočekala nas je najmlađa, tek joj je osam godina, Ajna s mačićem u rukama. Zove ga Garfield, mada još nije sigurna u spol. Njena starija seka Nejla pruža ruku i želi nam dobrodošlicu.
'Volimo se igrati vani'
Dvije male princeze, uredno odjevene, s uređenom kosom koju krase pletenice na krajevima s prelijepim mašnicama. Kuća topla, lijepo uređena s okićenom jelom koju krase šarene kuglice za koje se ponekad zainteresira Garfield, ali tek onako, da bi ih dotaknuo šapicom. Na prozorima ukrasi urađeni umjetnim snijegom.
Tiha i skromna mama Sabina pozdravlja nas, očekivali smo da se pojavi i Armin, otac djevojčica. Sabina je rekla da mu je jako žao što nas nije mogao dočekati jer je morao na posao.
Djevojčice, mlađa učenica drugog, a starija četvrtog razreda osnovne škole, razgovorljive, otvorene, kao da se godinama znamo, pričaju nam o školi i čime se bave kad dođu kući.
- Ručamo, napišemo zadaću, ako je lijepo vrijeme idemo se vani igrati, a ako je loše onda se igramo u kući, naravno pomognemo i mami ako joj što treba - govore u glas potiho otkrivaju da ponekad skoknu do interneta i poigraju se mobitelom.
Nejla kaže da ima svog YouTubera, od kojega je dobila fotografiju i autogram, dok Ajna više preferira igrice.
Bilo je to prije osam godina. Gunja je bila u velikim problemima, kao i njeni stanovnici, mutna voda prekrila je sve, ceste, polja, kanale, poplavila je kuće, iz vode su samo izvirivali vrhovi ograda, vidjelo se da je to lijepo i uređeno naselje. Do poplave su Sabina i Armin s tad bebom Nejlom živjeli u Savskoj ulici, vjerojatno najugroženijem dijelu Gunje.
- Nejla je postala mezimica cijelog kontejnerskog naselja, a samo nekoliko mjeseci kasnije njezinu ulogu je preuzela Ajna. I nju su svi željeli držati u naručju, dok im se ona smješkala - sjeća se tih dana Sabina.
Ponos roditelja
Nitko nije ni pomišljao da će se u jednom od stambenih kontejnera, u sad poznatoj “osmici”, u kojemu su bili smješteni Kovačevići začuti plač tek rođene bebe. Prva, jedina i posljednja beba je Ajna koja je rođena u studenom prije osam godina, nakon nezapamćene poplave. Nije moglo proći nezamijećeno da je prinova došla, jer bila je to prava beba na ponos roditelja, sestrice i svih stanara kontejnerskog naselja, što bi Bosanci rekli: “Mašala”, duga 52 centimetra i teška 3810 grama.
- Nije bilo lako, svi smo bili u jednom skučenom prostoru, bebi je trebalo mira, pomagali su nam svi, Centar za socijalnu skrb, Crveni križ, stanari naselja. Unatoč tome što je bilo teško, bili smo jako sretni. Ponekad je bilo tijesno, posebno kad bi dolazila rodbina, kako mi to kažemo na babinje, pa smo zbog prostora morali raditi raspored kad će tko moći doći - nasmijala se Sabina.
Malena Ajna je pravo kontejnersko dijete, u njemu je začeta, boravila je kod majke devet mjeseci, i nakon što se rodila vratili su je u kontejner.
- Prije poplave živjeli smo kod suprugovih roditelja u istom dvorištu, ali u odvojenoj kući. U obnovi su njegovim roditeljima napravili jednu kuću, vratili smo se k njima, ali uvjeti za život nisu bili dobri, dvije manje prostorije tri puta tri, kako su djevojčice rasle, postale su tijesne pa je suprug odlučio da unajmimo stan i ovdje živimo od rujna ove godine u unajmljenom podstanarskom stanu. Nadam se da ćemo jednog dana imati svoj dom samo za sebe - rekla je Sabina dodajući kako nisu razmišljali o odlasku u inozemstvo.
’Sretni smo'
- Lijepo nam je ovdje, imam dvije lijepe i dobre kćeri, sretna sam, imam divan život sa suprugom, lijepo nam je i jako se dobro slažemo - kaže Sabina, dok djevojčice pojašnjavaju čega se vole igrati.
Tako doznajemo da se igraju učiteljice i učenika, samo što se ponekad moraju dogovoriti tko će biti učiteljica, a tko učenica. Ako pak to ne ide, onda slažu Lego kockice.
- Ja sam po struci frizerka, tko zna, možda jednog dana to počnem raditi, ali za sada mislim da sam potrebnija djevojčicama i suprugu - kaže Sabina.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
