U Makarsku su doseljavali Bosanci, Česi i Poljaci, lošim cestama jurili bi Belgijanci u kamp-kućicama nespremnim za prvu buru. A danas? Danas više nitko ne želi doći živjeti u Makarsku. Postao je to grad duhova.
U Makarskoj je sutra prosvjed protiv betonizacije. Evo zašto je to problem cijele države...
Ispred zgrade Grada Makarska ovaj petak, dakle sutra, održat će se prosvjed protiv betonizacije. Građani će oboružani transparentima stajati vani po najjačem suncu, dok će gradski vijećnici u klimatiziranom odlučivati hoće li, kao i svaki put do sada, bez ikakvog valjanog razloga dati građevinskom lobiju zelene površine. Prosvjed predvodi Udruga za održivi razvoj Osejava.
Zašto je bitno da i vi dođete? Zato što se betonizacija Makarske održava i na životni standard stanovnika Osijeka, Zagreba, Šibenika, Dubrovnika. Pa i Zadra.
U Zadru sam bila nebrojno puta. Ne sjećam se prvog, u magli mi je i zadnji. Iz sasvim bizarnog razloga jako dobro pamtim jedan od izleta u sredini.
Bilo je kasno proljeće, male mušice u rojevima zujale su u parku oko stabala nedaleko morskih orgulja, postavljenih svega pet, šest godina ranije. Tu sam vidjela najzlatniji zalazak u životu i upoznala Marijanu, moju vršnjakinju. Srednjoškolku. U paketu standardnih početničkih pitanja zanimalo je odakle sam.
- Iz Makarske - objasnih, ne očekujući nikakav nastavak na taj odgovor, a kamoli da ću godinama kasnije o njemu pisati.
- Iz Makarske, ma daj!? - oduševila se moja nova poznanica, a onda su riječi počele teći: Znaš, ja sam se rodila u Zagrebu, a moji su odlučili da se preselimo negdje gdje bi nam život bio bolji, negdje daleko od buke, u neki grad koji ima sve sadržaje, da ne bude premali, da ne bude preveliki i tako se otac odlučio za Makarsku.
Obišao je, našao neku kuću, ali onda su on i mama raspravljali i zaključili da bi možda ipak mogli razmisliti još jednom o Zadru, jer Zadar ima fakultete, a nisu htjeli da otiđemo s 18 godina od kuće u nepoznato, a Makarska je bila savršena i puno se više svidjela mojima, more i to, mislim i u Zadru je more, ali plaže u Mak... - izgovarala je crvenokosa srednjoškolka s majicom nekog tada popularnog benda, a izgledalo je kao da je stavljena na bešumno, jer moja su se čula gotovo skroz ugasila.
Samo je još vid radio, gledala sam otvaranje usta i gestikulaciju rukama crno nalakiranih noktiju, misli su mi se zaustavile već pri prvom saznanju da bi netko htio namjerno živjeti u Makarskoj.
Nešto kasnije saznala sam da Marijanini nisu bili jedini. Izuzev domaćih, u Makarsku su doseljavali Bosanci, otvarali kultne rock barove i nosali materijale po gradilištima. Zaljubljeni u ljeto hrlili su Česi i Poljaci u krizama srednjih godina, lošim cestama jurili bi Belgijanci u kamp-kućicama nespremnim za prvu buru. A o dijaspori da ne pričamo.
Ključeve starih hiža agentima za nekretnine predavali bi ludi Slavonci, mijenjajući ih za garsonijere ispod Magistrale, pa čak je i nekolicina Afroamerikanaca dotrčala da igra u Zmaja i Uranije. Još brže bi otrčali pod pritiskom idiotskih rasista.
Makarska je imala nešto sitno industrije. Tvornica, par restorana i kafića, kino. Najviše polaznika Glazbene škole u odnosu na sve druge gradove, a to je kasnije tvorilo jaku kulturnu scenu. Tu su dvije osnovne škole, dovoljno vrtića za sve. Jedna zgrada srednje, ali daj šta daš.
Makarska je godinama bila na listama najsigurnijeg grada u Hrvatskoj po stopi kriminala. A cijena kvadrata stana za mlade obitelji bila je neodoljivo jeftinija u odnosu na Split ili Dubrovnik.
I ja sam se uvijek nekako nadala da ću jednog dana kad ovo sve završi doći živjeti u Makarsku.
Al' izgleda da Marijanini starci, nažalost, nisu pogriješili. Umjesto da grad riješi taj problem s fakultetima, on je uspio izgubiti i pluseve.
Nitko ne zna kada točno, ali dogodio se ogroman priliv građevinske mafije, danonoćnog pranja para, što ruskih rubalja, što hercegovačkih maraka, što bijelosvjetskih eura. Gradska vlast, taj incestuozni odnos lokalnog HDZ-a i SDP-a i ljudi u njima koje nije zanimalo kako razvijati grad, nego kako zaposliti svoje i okrenuti što više love, na što mračnije načine, od Makarske je učinio groblje apartmana.
Da je taj grad staklena površina prozora podijeljena na četiri jednaka dijela, aktivni dio, onaj gdje ljudi žive, gdje ćete ih sresti kako idu u dućan ili voze bicikl, zauzimao bi samo jedan kvadrat. Ostalo je prazno.
Ali nije ni to problem. Problem je što je vlast godinama dozvoljavala širenje građevinskog područja na prirodu. Stoljetne borove šume koje su liječile bronhijalne bolesti - satrali slučajni požari skloni formiranju građevinskih parcela. Potoci - zabetonirani. Morske hridi - popločane.
Plaže - nasute materijalom od iskopa lokalnih bagerista. Zaboravite da ćete na njima naći školjku. Kulturna scena? Pfff. Zamijenili je barovi u vlasništvu likova iz crne kronike. Škole? Jeste čuli za onog HDZ-ovog ravnatelja koji se prije korone javio u emisiju TV Jadrana da bi podržao borbu protiv "pedera"?
Starački domovi? Onaj u Makarskoj ima sedam, osam umrlih od Covida, možda ste vidjeli naslov: "HDZ-ova ravnateljica nije htjela dati zaštitnu opremu medicinskim djelatnicama". Turistička zajednica? Hloverka. Kolodvor? Promet Makarska kojem Hloverka od Turističke zajednice plaća farbanje autobusa.
Makarani su šokirani da se ona njena glupost s Mozambikom prenosila svim medijima, dok puno gora priča leži netaknuta.
Prije dvije godine, 4177 građana potpisalo je peticiju u kojoj traže da se zabrani gradnja na zadnjoj zelenoj zoni u gradu - poluotocima Osejavi i Svetom Petru. Ista ova Hloverka i ostatak Gradskog vijeća glasali su protiv volje Makarana. A za volju investitora. Pao je tako zadnji komad zelenila. Oba plućna krila grada.
Uz sve ovo, sada se rade nove izmjene i dopune Prostornog plana u kojem Makarsku očekuje više od 1000 dodatnih stambenih jedinica na sedam hektara građevinskog zemljišta kojeg je HDZ baš nekidan nadopisao u papire.
Tko tu pati?
Sigurno ne Hloverka i gradonačelnik Jure Brkan poznat po izjavi da koronu treba tretirati dezodoransom.
Tko onda pati?
Samo aktivisti koji frustrirani godinama lupaju po vratima institucija ne dobivajući nikakve odgovore, alarmirajući ravnodušnu javnost i puno gore političare?
Ima li još netko da pati...?
Mali ljudi. Građani. Vi. Koji nikada tu nećete živjeti.
I turizam, jasno. Prihodi.
Gostima je ubijen svaki razlog da dođu. Zapitajte se - bi li vi htjeli ljetovati na plaži od samljevenih pločica, u apartmanu bez kanalizacije s pogledom na betonske blokove gradilišta koje usred sezone neumorno radi? Bi li vi htjeli tu živjeti? Smatrate li vi da treba opet glasati za ljude koji su ovo učinili? Mislite li da je njih uopće brige hoće li dobiti izbore? Oni su se osigurali.
I pritom učinili da niti jedni roditelji niti jedne Marijane više neće ni pomisliti da bi mogli preseliti u Makarsku.