U logoru smrti porodila 3000 djece: Nazivali su je - 'Majka'

O onome što je radila tijekom rata Poljakinja Stanisława Leszczyńska dugo nije htjela pričati. Za nju je to bilo previše strašno i bolno.  

Njezina životna priča otkrivena je javnosti 1974. godine nakon objavljivanja kratke priče 'Izvještaj babice iz Auschwitza' neposredno pred njezinu smrt. Skromna, tiha i požrtvovna Stanisława, kojoj mnogi logoraši Auschwitza duguju život, umrla je na današnji dan 1974. godine u 78. godini.  

Četiri godine prije smrti otišla je na susret logoraša u Varšavu i tamo se susrela sa preživjelim majkama i djecom koju je spasila u nacističkom logoru smrti u kojem je provela dvije godine i u kojem je pomogla da na svijet dođe 3000 beba. U Auschwitzu je dočekala i oslobođenje 26. siječnja 1945. godine.

Pomagala susjedima pa završila u logoru

Stanisława Leszczyńska rođena je 1896. godine u Lodzu u poljskoj katoličkoj obitelji. Udala se sa 20 godina za Bronislawa Leszczyńskog, radnika u tiskari s kojim je dobila troje djece. Obitelj se 1919. preselila u Varšavu gdje je Stanisława počela učiti za primalju. Nakon završene škole zaposlila se u gradskoj bolnici. Sve do početka Drugog svjetskog rata vodila je miran obiteljski život s mužem i djecom, radila svoj posao koji je voljela i njezin život se nije razlikovao od života poštenih i radišnih građana u to vrijeme u Poljskoj.

Nije slutila da će početkom Drugog svjetskog rata zbog svoje dobrote završiti u najozloglašenijem logoru. Naime, ona i njezina obitelj morali su iseliti iz svog stana jer je kvart u kojem je živjela bio pretvoren u židovski geto. Ona nije htjela ostaviti svoje dojučerašnje susjede na milost i nemilost nacističkim krvnicima nego im je pomagala donoseći im hranu i lažne dokumente. No, nije bila dovoljno oprezna, te su ih uhvatili. Uhićena je zajedno sa troje djece, a nju i njezinu kćer, koja je inače bila studentica medicine, poslali su u Auschwitz. Dobila je broj 41335.

Njezin suprug i jedan od sinova su uspjeli pobjeći. No muža nikad više nije vidjela jer je poginuo boreći se u Varšavskom ustanku.

Dok su rađale oko njih su hodali štakori

Stanisława je samo jednom skupila snage i ispričala kako je bilo porađati djecu na mjestu gdje je vladala smrt.

 - Radila sam kao babica punih 35 godina, a od toga dvije u Auschwitzu u kojem sam bila zatvorenica. Bilo je dosta trudnih žena, a ja sam bila zadužena za tri velike barake koje su bile izuzetno dugačke. Kreveti su bili na kat, madraci užasno prljavi i sve je bilo pretrpano ženama i prepuno žohara i štakora - prisjetila se tada. Uvjeti u kojima je radila bili su nemogući. Bilo je užasno hladno, nije bilo vode, a ona nije imala ništa. Ni lijekova za dezinfekciju, ni zavoja, samo ponekad običan aspirin. Ona je svaku trudnicu porađala sa jednom pažnjom, ljubaznošću i trudom kao što je to činila na svom radnom mjestu u bolnici u Varšavi. 

- Ipak, nikad mi niti jedna žena nije umrla pri porođaju, a većina njih uspjela je izvući trudnoću do kraja. Savjetovala sam trudnicama da svoje porcije kruha kad rode zamjene za dodatne pokrivače i da onda umotaju bebe u njih. Krevete trudnica pomaknula sam najbliže pećima - ispričala je Stanisława koja je čak organizirala grupu logorašica koje su brinule o ženama koje su se tek porodile i o njihovim bebama.

Naime, svaka žena koja nije mogla dovoljno brzo oporaviti se nakon poroda bila bi poslana u plinsku komoru.

Sve je radila kako bi ih spasila

Poslije su logoraši svjedočili kako je Stanisława provela noći savjetujući trudnice kako da što lakše prođu porođaj i vrlo brzo je cijeli Auschwitz zvao Majka. Ona se oglušila i o naredbu zloglasnom doktora Mengelea kojeg su u Auschwitzu zvali 'Anđeo smrti' i koji je u jednom trenutku naredio da se ubije svako dijete koje preživi porod. Stanislava je nakon toga pomagala ženama da sakriju bebe. 

Iako je Stanislava pomogla da na svijet dođe 3000 beba, čak 2500 ih nije proživjelo užasne uvjete Auschwitza. Hladnoću, glad, ali i medicinske sestre Klaru i Fani. Klara je u logor došla zbog ubojstva djeteta, a crvenokosa Fani koja je bila prostitutka. One su bebe ubijale daveći ih u bačvama vode. 

-  Klara je prije mene radila kao babica. To što su ona i Fani radile to su bili stravični prizori. Odmah nakon porođaja, odnosile su bebe u jednu prostoriju gdje se moglo čuti bućkanje vode. Nekad su i same rodilje vidjele kako ubijaju njihovu djecu. Nakon toga bi mrtve bebe bacile štakorima - ispričala je Stanislava koja je u logoru znala po tri dana uopće ne spavati.

Oko 500 beba koje su imale arijevske karakteristike, odnosno djeca sa plavom kosom i svijetlim očima, poslane su na usvajanje u njemačke obitelji. Stanislava je pronašla način da roditelji ipak jednog dana pronađu svoju djecu tako što je bebe tetovirala. Samo tridesetak beba je ostalo sa svojim majkama. 

- Iako je toliko puno beba poslije nastradalo, s ponosom mogu reći da su rođene žive, a da sam ih ja čekala i s svojim rukama punim ljubavi porodila.

'Spasila je moje dijete sigurne smrti'

Poslije rata Stanisława je pronašla svoju djecu. Svi su uspjeli preživjeti i postali su liječnici.  

- Moja majka je bila silno moralno snažna osoba. Bila je u isto vrijeme i blaga, ali i snažna i odlučna žena. Nikad je nisam vidjela bespomoćnu. Ona je znala doprijeti do osobe pomoću jednostavnih riječi. Nakon njezine smrti jedna žena mi je ispričala da ju je mama porađala dvije noći i dva dana. I da joj je puna nježnosti plela pletenice dok ju je porađala. Svakoj ženi je htjela pomoći, na neki način odagnati bol i utješiti je - kazala je Stanisławina kćer Sylwia.

Maria Salomon bila je jedna od sretnijih zatvorenica. Preživjela je i ona i njezino dijete. 

- Kad mi je u logoru prišla gospođa Leszczyńska znala sam da će biti sve u redu. Ne znam zašto, ali jednostavno sam osjetila da sam sad sigurna. Porodila me, ali nakon tri mjeseca moja beba nije napredovala i mislila sam da će umrijeti od gladi. I umrlo bi jadno dijete od gladi da 'Majka' nije uzela stvar u svoje ruke. Našla je neke žene, Estonku  i Ruskinju i dala im da doje moje dijete. Ni danas ne znam koju je cijenu platila za to. Moja kćer Liz je danas živa samo zahvaljujući Stanisławi Leszczyńskoj. Svaki put kad pomislim na nju suze same krenu na oči ...- kazala je Maria Salomon.

Katolička crkva je 2010. počela proces proglašavanja Stanisławe Leszczyńske za sveticu.