(dio3/5)Kako oni izlaze iz hotela Porin u grupama, smještaju se ispod jednog drveta u blizini, u hladu. Kolegica i ja odlučujemo im prići! Prilazimo im i primjećujemo da je u ovoj grupi jedna žena nekoliko djece i 10 muškaraca. (Od 25- do 35 godina). Kako smo žene, muškarci već prilaze nama. Predstavljamo se kao novinarke, a tada se događa nešto ‘čudesno’. Muškarci zovu djecu oko sebe, i traže nas da ih slikamo. Jednog dječaka gurnili su prema kolegici kako bi se ona s njim slikala. Mi baš namjerno nismo željele slikati djecu, nije ok! Tada shvaćamo – oni su organizirani i pripremljeni za medije! Naravno, dolaze kamere hrvatskih i slovenskih medija i svi snimaju djecu, jer djeca su jako zanimljiva kamerama, iako je posve jasno da su djeca ovdje iskorištena. No dobro. Idemo dalje. Priča 3. S obzirom da nas opet manipuliraju osjećajima gladne i žedne djece, naš kolega vadi 10 eura koje nudi jednoj djevojčici. Na to cijela grupa muškaraca glasno uzvikuje : No money, we have a lot of money! (Ne novac, mi imamo puno novca), i ne dozvoljavaju da dječici damo novac. Na to mi ilegalni imigrant prilazi i govori kako oni nisu gladni i žedni i ja sam posve zbunjena i pitam se – pa zar nisu oni izbjeglice? Zar nisu gladni i žedni? Na to nam imigrant iz Iraka vadi 500 eura i tvrdi kako oni nisu siromašni. Na to ih pitam, što im treba, voda, hrana, krevet, odnosno pitam ih što zapravo žele? A oni svi zajedno uzvikuju – Slovenija! Pitam ih zašto ne ostanu u Hrvatskoj, oni uzvikuju Slovenija. Pitam ih kamo idete, oni uzvikuju Slovenija. Govorim im kako nemaju papire, no oni govore da oni idu, i da to nema veze! Zbunjena sam, jer sam već mislila pozvati ljude da ih ugoste u Zagrebu, a kad ono, oni to ne žele, oni idu, i kao da su programirani na cilj. Priča 4...