Još ima starijih ljudi koji mogu potvrditi da nikad ni bilo tolko pasa ko danas. U gradovima ih skoro uopće nije bilo, osim kod imućnijih vlasnika... i to samo ako su živjeli u kući sa pripadajućim dvorištem. U selima su ljudi držali pse kao čuvare dvorišta i čobani za čuvanje stada. Niti selski psi se nisu toliko množili, (pa i danas je manje više tak9, jer je svatko tko je imao ženku pazio da mu u vrijeme tjeranja kujica bude sigurna od selskih pasa. Razmem da ljudi vole životinje, ali nije primjereno , a niti humano životinje držati po stančićima od 40-60 m2. Uzgoj pasa je ovih godina bio unosan biznis, a svakakvi likovi šetaju pese po gradovima jer su to to vidli od drugih, a da o potrebama psa nemaju pojma. Ovakav postupak prema nedužnim životinjama je užas i mislim da bi kod nabave čipiranja, cijepljenja pesa budući vlasnici trebali položiti neku vrstu ispita gdje bi pokazali bar minimalno znanje o potrebama i osobinama pasa, a također bi neki ljudi trebali imati liječničku potvrdu da su psihički sposobni brinuti se o psu. Uz obaveznu svakogodišnju registraciju pasa, odjavu u slučaju promjene vlasnika ili uginuća, obavezno evidentiranje u slučaju eutanazije s tim da eutanazije mogu vršiti samo ovlašteni veterinari, a eutanazija da bude dopuštena samo u slučaju neizlječive bolesti psa ili starosti. I porez, naročito na pse u stanovima. I kaj je najvažnije stoge novčane sankcije za kršenje navedenog.