Neponovljiva: Vesna Parun odlučila je potpuno se predati književnosti, bila je jedina koja je živjela samo za poeziju, vrlo teško i mukotrpno...
V. Parun opjevala je napad na praščića iz novina 24sata
Medicinske sestre u Stubičkim toplicama, u jutarnjoj viziti u ponedjeljak, više nisu mogle pomoći Vesni Parun (88). Najveća hrvatska pjesnikinja umrla je u 5.30 sati. Njezin je život bio ispunjen nesrećama, osobnim tragedijama, tužnim ljubavima i bolestima. A britki joj je jezik donio joj još više nedaća...
- Odlepršala je kao jesenji list u mjesecu u kojem lišće pada. Ona bi to sigurno bolje znala pretočiti u metaforu - reagirao je na njezinu smrt bivši predsjednik Stjepan Mesić. Vesna Parun je bila nemilosrdna kad se trebalo obračunati s licemjerima, lažnim vrijednostima, prevarantima i političarima... Nije čudno da nikad nije postala članicom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
- Mislim da je Vesna najveći hrvatski pjesnik, uz Tina Ujevića. Volim je još od djetinjstva. Komponirao sam i njenu predstavu ‘Apokaliptične basne’. Najiskrenije sam je ljubio i obožavao, to je uvijek tako bilo i bit će - rekao je skladatelj Arsen Dedić. Željela je da ju pokopaju u Grohotama na Šolti, u obiteljskoj grobnici njezine majke Antice Mateljan Andreis.
- Usprkos teškoj bolesti zračila je neslomljivom stvaralačkom i životnom energijom, koja ju je pratila do kraja - žali i predsjednik Ivo Josipović. U moru nekonfliktne hrvatske književnosti, Parun se izdvajala. Mnogi su se zbog njene poezije nerijetko hvatali za glavu. Neki i od glavobolje, drugi zbog srama, no kod većine je to bio ushit prepoznavanja, osjećaj da je ona glas koji izriče sve što mi, drugi i obični, ne znamo, ne možemo ili se ne usudimo reći. Pismima se javljala i našoj redakciji, a satiričkim bi stihovima nerijetko opjevala i bizarne događaje koje smo bilježili...
PRASAC I VEPAR (Vesna Parun, 11. prosinca 2009.)
U nekom dnevnom listu
- a u kojem, zna se -
čudna osvanu vijest:
Vepar napao prase!
Drsko je srušio plot,
u crn se svinjac nabio
i prascu preplašenom
rilo u šupak zabio.
A prasac rokće i sopće:
- Pusti me, nisam ja krivac!
Ne znam što je vaš pivac
sakrio u moj svinjac!
- Lažeš da ne znaš! Hulja si.
A ja sam moćan, velik.
I znam da skrivaš pod koritom
svoj tovljenički dnevnik!
- Ma kakav dnevnik? Tovljen sam
za božićno kolinje.
A ti si sretnik: imaš svod
nebeski, more sinje.
Sjeti se koji je danas dan!
Mi istoga imamo pretka.
U neko doba olovno
od lovčeva pao je metka.
Tad vepar njušku obrisa
i kimnu: - Imaš pravo!
Taj sveti fosil život ti
spasio, praščino! Zdravo.