Malo istine iz slavonske perspektive: od ulaska u EU odlazi se masovnije, mada se odlazilo i prije (manje u inozemstvo, više prema Zagrebu i moru). Najbolja mladost nam je izginula, momci i djevojke koji bi danas sa svojom djecom možda živjeli ovdje. Dio prognanika iz okupiranih dijelova Slavonije i Baranje u vrijeme Domovinskog rata nije se vratio, tamo gdje su izbjegli odrasla su im djeca, poženila se/poudala, našli su posao. Slavonci su išli odrađivati turističke sezone na Jadran bez statusa stalnog sezonca, bez prespektive, s radnim vremenom 12-14 sati dnevno bez ijednog slobodnog dana po 5-6 mjeseci. Mnoge firme su porušene u vrijeme rata, privatizirane za O kuna jer ih oni koji nisu branili svoje i tuđe živote nisu znali/htjeli sačuvati za sebe i branitelje. Dojadilo Slavoniji biti slijepo crijevo svih politika (bratskih hdz/sdp/hdssb i lažnih im rezervnih položaja). Ni sigurnosno nismo u dobrom položaju. Ne iseljava samo Slavonija. 54% zaposlenih i ovdje i u drugim krajevima RH uposleno je u državno/javnom sektoru, realni je odavno na koljenima (uz "predivno" tretiranje marljivih radnika od strane nažalost mnogih poslodavaca). Onima koji odlaze sretan put, uz molbu: nemojte nam izdaleka savjetovati kako bismo mi trebali raditi i živjeti, ne očekujte da ćemo beskrajno volontirati kod vaših ostavljenih starih i bolesnih. Mi koji ostajemo znamo zašto. Hvala.